A Typology of Aspect-Actionality Interactions
The present work deals with the topic of aspect-actionality interactions from a crosslinguistic and, more specifically, functional-typological perspective. It investigates how the existence of obligatory grammatical aspect shapes the actional classification of languages, and compares such classifica...
| Main Author: | |
|---|---|
| Other Authors: | , |
| Format: | Doctoral or Postdoctoral Thesis |
| Language: | English |
| Published: |
Sveučilište u Zadru.
2020
|
| Subjects: | |
| Online Access: | https://dr.nsk.hr/islandora/object/unizd:4966 https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:162:979550 https://dr.nsk.hr/islandora/object/unizd:4966/datastream/PDF |
| Summary: | The present work deals with the topic of aspect-actionality interactions from a crosslinguistic and, more specifically, functional-typological perspective. It investigates how the existence of obligatory grammatical aspect shapes the actional classification of languages, and compares such classifications across languages. The interaction is investigated by adopting the concept of aspect-sensitive classes, i.e. actional classes established via interactions of actional meanings and obligatory aspect grams that are available in individual languages. In that sense, the main goals of this crosslinguistic investigation were to establish which actional meanings are expressed by a selection of (inflectional) aspect grams, then to establish what combinations of actional meanings inherent to verb senses are attested through interactions with aspect, and finally to call attention to crosslinguistic variation in membership of thus established actional classes. This investigation adopted a functional-typological approach to. The approach is primarily based on the works of Sergei Tatevosov, Walter Breu, and other authors working within the bidimensional approach to aspect-actionality interactions. Accordingly, it is assumed that the number, structure and membership of actional classes are subject to crosslinguistic variation. Still, this assumption does not preclude the existence of a universal set of semantic parameters that could be used to characterize actionality. These semantic parameters are called actional meanings (building blocks, primitives) and they are the components of attested actional classes. As this is a novel approach, it required a broad reexamination of the existing mainstream approaches, which, for the most part, belong to the formal semantic tradition. This resulted in, on the one hand, calling attention to the language-specific properties of many elements of the dominant mainstream approaches to actionality, and, on the other, incorporating relevant findings of formal semantics into the approach adopted in the present work. In this investigation, five actional meanings are posited: state (φS), process (φP), transition (τ), multiplicative process (m) and quantum of a multiplicative process (q). These meanings, when interacting with grammatical aspect grams of individual languages, give rise to a large number of aspect-sensitive actional classes. However, only some of these classes can be considered crosslinguistically relevant, based on two criteria. Namely, that they consistently occur across languages, and that they have a large verb membership. Based on these criteria, this investigation included eight actional classes: total states, plain activities, achievements, inchoative states, ingressive activities, accomplishments, two-phase verbs, and multiplicative activities. The properties of these classes were investigated based on their interactions with the obligatory aspect grams of 16 typologically diverse languages: Adyghe (Northwest Caucasian), Bagvalal (Nakh-Dagestanian), Belhare (Sino-Tibetan) Cayuga (Iroquoian), Chipewyan (Athabaskan-Eyak-Tlingit), English (Indo-European), French (Indo-European), Japanese (Japonic), Karachay-Balkar (Turkic), Aredeşen Laz (Kartvelian), Maltese (Afro-Asiatic), Mari (Uralic), Nyakyusa (Atlantic-Congo), Spanish (Indo-European), Mishar Tatar (Turkic), and Tlachichilco Tepehua (Totonacan). These languages feature a variety of aspect systems. The most common is the perfective-imperfective aspect system, attested in ten languages (Adyghe, Bagvalal, Chipewyan, French, Karachay-Balkar, Aredeşen Laz, Mari, Spanish, Mishar Tatar and Tlachichilco Tepehua). One language, English, features the progressive-nonprogressive aspect system. Five languages (Maltese, Belhare, Cayuga, Japanese, and Nyakyusa) each feature an idiosyncratic system, which cannot be reduced to either of the former two systems. Given this, a method of comparison of different aspect systems was needed because such a method is a prerequisite for a meaningful comparison of actional systems. The method of comparison of aspect systems applied in the present work was centered around two well-described types of aspect systems, the perfective-imperfective system and the progressive-nonprogressive system. It relied on a decomposition of meanings of the perfective, imperfective and progressive grams into smaller units, identified via translation contexts. These smaller units were then used to analyze the aspect systems of the five languages featuring idiosyncratic aspect systems. This made possible a meaningful comparison of these idiosyncratic respective aspect systems with the perfective-imperfective system and the progressive-nonprogressive system. The ultimate goal of this dissertation was to develop and advance a typologically informed functionalist perspective on actionality in general, and, more specifically, and on the interaction of aspect and actionality. Subsidiary goals were, on the one hand, to advance the typology of grammatical aspect, and, on the other, to advance a general understanding of actionality and aspect, especially by providing a terminological grid that can be used in other crosslinguistic investigations as well as in the fieldwork. U doktorskoj disertaciji A Typology of Aspect-Actionality Interactions (Tipologija međudjelovanja akcionalnosti i kategorije glagolskog vida) iz tipološke se i međujezične perspektive istražuje kako prisutnost gramatičke kategorije glagolskog vida utječe na konstituiranje sustava akcionalnih razreda. U podjelama istraživačkih pristupa akcionalnosti (Sasse 2002) takav se model opisa naziva bidimenzionalnim jer jasno luči dvije dimenzije aspektualnosti (glagolski vid i akcionalnost) te se posebno zanima za njihovo međudjelovanje. Disertacija se sastoji od teorijskog dijela u kojem se detaljno izlaže metoda na kojoj se bi trebalo temeljiti svako međujezično istraživanje akcionalnih razreda, a posebno istraživanja gdje se istražuje međuodnos akcionalnosti i kategorije glagolskog vida, kao i od praktičnog dijela u kojem se tako ustanovljena metoda primjenjuje na usporedbu 16 tipološki različitih jezika. Ti su jezici adigejski (sjeverozapadnokavkaski), bagvalalski (nahsko-dagestanski), belharski (sinotibetski), kajuga (irokijski), čipevaja (atabaskansko-ejački-tlingitski), engleski (indoeuropski), francuski (indoeuropski), japanski (japanski-riukiu), karačajsko-balkarski (turkijski), lazijski (kartvelski), malteški (afrazijski), marijski (uralski), njakjusa (atlantsko-kongoanski), španjolski (indoeuropski), tatarski (turkijski) i tepehuanski (totonački). Disertacija je podijeljena u osam poglavlja. U prvome se poglavlju definiraju temeljni pojmovi sadržani u naslovu disertacije. Iznose se tako tradicionalno Vendlerovo viđenje akcionalnosti, koje se zatim proširuje raspravom o cijelom nizu obilježja koja definiraju akcionalnost kao jezičnu pojavnost, a koje su u postojećoj literaturi zanemarene. Ističe se tako da je akcionalnost prije svega jezična pojavnost, kao i da je primarni objekt akcionalne klasifikacije glagolsko značenje, a ne glagolski leksem. Tumači se i pojam akcionalne rekategorizacije (actional shift) te se upućuje na činjenicu da se akcionalnost glagola može modificirati i kontekstualno. Nadalje, u istom se poglavlju raspravljaju tradicionalne definicije glagolskog vida te se ističu njezini brojni problemi, posebice neodređenost i slaba objasnidbena moć, a razmatraju se i moguća rješenja. Nakon toga obrađuje se odnos akcionalnosti i glagolskog vida. Oni se razgraničuju terminološki i pojmovno te se ističe određena značenjska srodnost tih dviju jezičnih pojavnosti. Uvodi se i pojam međudjelovanja između aspekta i akcionalnosti te pojam akcionalnog razreda utemeljenog na aspektu (aspect-sensitive actional class). Posljednji pojam sadržan u naslovu disertacije obrađen u ovom poglavlju jest pojam tipologije. Tipologija se predstavlja kao grana lingvistike usmjerena na usporedbu jezika s ciljem otkrivanja međujezičnih generalizacija (univerzalija). Tipološki se pristup univerzalijama kontrastira s pristupom koji zastupa generativna gramatika. Poglavlje se završava sažetkom glavnih terminoloških rješenja, kratkim pregledom ciljeva disertacije te strukturom disertacije po poglavljima. U drugome se poglavlju predstavljaju dvije tradicije istraživanja glagolskog vida i akcionalnosti, angloamerička formalna i kontinentalna tipološko-deskriptivna (ne-formalna). Ispituju se nastanak, povijest i teorijsko-metodološke postavke dviju tradicija. Prva je tradicija utemeljena u formalnom pristupu značenju kojem je začetnik američki semantičar Richard Montague. Ta je tradicija u načelu jednodimenzionalna, što znači da u načelu ne luči akcionalnost od glagolskog vida i općenito se slabo zanima za glagolski vid. Druga tradicija proizlazi iz kontinentalnog deskriptivnog i kasnije strukturalističkog pristupa jeziku. Mnoge je elemente te tradicije usvojila i jezična tipologija. Ranija razdoblja te tradicije obilježavali su primarni interes za glagolski vid i aktionsart, derivacijski uvjetovane modifikacije glagolskog značenja tipične za slavenske i neke germanske jezike. Tek se kasnije u sklopu te tradicije počinje ozbiljnije promišljati problematika akcionalnosti. Iz tih je razvojnih crta lako iščitati zašto je ova tradicija bidimenzionalna, odnosno zašto je glavni naglasak stavljen na odnose akcionalnosti i glagolskog vida te interes za akcionalnost ponajprije dolazi iz perspektive odnosa s glagolskim vidom. U trećemu se poglavlju daje raščlamba četiriju bidimenzionalnih pristupa akcionalnosti. Prvo se predstavljaju dva pristupa čije su pretpostavke u velikoj mjeri prihvaćene i u ovoj disertaciji. To su pristup njemačkog slavista Waltera Breua (Breu 1994; 1998) i pristup ruskog semantičara Sergeja Tatevosova (Tatevosov 2002a; 2016a). Potom se obrađuju još dva utjecajna pristupa koji su u manjoj mjeri utjecali na ovaj rad, pristup američke semantičarke Carlote Smith i pristup švedskog turkologa Larsa Johansona. U četvrtome se poglavlju detaljnije razrađuju postavke tipološkog-deskriptivnog i ne-formalnog pristupa akcionalnosti. Ovo je prvo od dvaju središnjih teorijskih poglavlja koja uvode u tipološko istraživanje u sedmom poglavlju (drugo središnje teorijsko poglavlje jest peto, posvećeno glagolskom vidu). Na početku poglavlja naglašava se razlika između akcionalnosti kao jezičnog obilježja glagola i akcionalnosti kao ontološkog obilježja situacija u svijetu. Lingvistika se zanima isključivo za akcionalnost kao jezičnu pojavnost. Zatim se raspravlja o dvama glavnim načelima tipološkog pristupa usporedbi akcionalnih razreda. Prvo, iznosi se pretpostavka da akcionalni razredi nisu univerzalni, već se to može isključivo tvrditi za manje jedinice značenja, tzv. akcionalna značenja ili primitive (actional meanings/primitives). Na te se primitive mogu razložiti svi akcionalni razredi. Usporedba akcionalnih razreda u različitim jezicima oslanja se stoga na usporedbu akcionalnih značenja i načela njihova ustrojavanja u akcionalne razrede u pojedinim jezicima, umjesto na izravnu usporedbu akcionalnih razreda. Drugo, pokazuje se na brojnim primjerima da glagoli koji orječuju slična glagolska značenja (npr. značenje 'umrijeti') ne moraju nužno u svim jezicima pripadati istom akcionalnom razredu. Nadalje, na brojnim primjerima pokazuju se razni problemi koji se mogu javiti pri pokušajima da se s pomoću testova identificiraju pojedina akcionalna značenja i razredi. Također se pokazuje da se testove koji su primjenjivi u jednom jeziku ne može nekritički prenositi u druge jezike, već se uporabljivost i ponovljivost testova mora ustanoviti zasebno prije njihove primjene u samom istraživanju. Ostatak četvrtog poglavlja posvećen je opisu akcionalnih značenja odnosno primitiva koji su procijenjeni kao najbolji kandidati za univerzalnost. Ti su primitivi stanje (state), proces (process), prijelaz (transition), multiplikativni proces (multiplicative process) i semelfaktivni kvant (semelfactive quantum). Oni su temelj za ustrojavanje akcionalnih razreda u pojedinim jezicima. Međutim, u velikom broju akcionalnih razreda koji se mogu ustrojiti tek je manji broj razreda kojima se može pripisati relevantnost na tipološkoj razini na temelju njihove učestalosti u jezicima svijeta i broja glagola koji pripadaju tim razredima u pojedinim jezicima. U ovoj disertaciji izdvojeno je osam takvih razreda: obična stanja (total states), obične radnje (plain activities), postignuća (achievements), inhoativna stanja (inchoative state), ingresivne radnje (ingressive activities), ostvarenja (accomplishments), glagoli s dvije faze (two-phase verbs) i multiplikativne radnje (multiplicative activities). Njihov status u 16 jezika istražen je u sedmom poglavlju. U petome se poglavlju, drugom od dvaju središnjih teorijskih u ovoj disertaciji, prikazuje metoda usporedbe vidskih sustava. Pokazatelji glagolskog vida (aspect grams) razlažu se na manja značenja koja se mogu u različitim jezicima prepoznati s pomoću prijevodnih kontekstâ. To je tzv. metoda Bybee i Dahla (Bybee i Dahl 1989). U jezicima se javljaju razne vrste vidskih sustava (vidski sustav nekog jezika čini skup međusobno isključivih obvezatnih vidskih pokazatelja). Dva su temeljna vidska sustava, sustav sa svršenim i nesvršenim vidom (perfective-imperfective system) te sustav s obvezatnim progresivnim vidom (progressive-nonprogressive system). Od 16 istraženih jezika, 10 ih ima prvi tip, a samo jedan (engleski) drugi tip. Pet jezika (belharski, japanski, kajuga, malteški i njakjusa) ima sustav koji je specifičan pojedinom jeziku (što podrazumijeva i jezično specifične pokazatelje glagolskog vida) te se usporedba tih jezika s dvama ostalim sustavima temeljila na gore spomenutim manjim značenjima na koja se mogu razložiti pokazatelji glagolskog vida. U šestome se poglavlju predstavlja istraženi uzorak jezika od 16 jezika, kako je prikupljen i koji su izvori upotrijebljeni u disertaciji. U sedmome se poglavlju predstavljaju rezultati tipološkog istraživanja osam akcionalnih razreda na uzorku od 16 jezika s glagolskim vidom. Prvi je fokus istraživanja bio dokumentirati razne načine na koje glagolski vid utječe na ustrojavanje akcionalnih sustava različitih jezika, a drugi testirati predloženu metodu usporedbe akcionalnih sustava. U istraživanju se pokazalo da metoda predložena u disertaciji omogućuje usporedbu sustavâ akcionalnih razreda u jezicima s različitim vidskim sustavima. Pokazalo se i to da su akcionalni sustavi 16 istraženih jezika u glavnim crtama prilično slični, ali i da postoje značajne razlike među akcionalnim sustavima. Može se, primjerice, istaknuti razred glagola s dvije faze (two-phase verbs), koji je u većini istraženih jezika marginalno prisutan. Ipak, u belharskom i njakjusi taj je razred prilično dobro zastupljen i velik broj glagola pripada upravo tom razredu. U osmome se poglavlju iznose zaključci, sažimaju doprinosi disertacije te se raspravlja o mogućim smjerovima budućih istraživanja. Kao poseban doprinos disertacije ističe se prije svega empirijsko tipološko istraživanje provedeno na uzorku od 16 jezika. Nadalje, naglašava se da se u disertaciji tipološki pristup akcionalnosti dodatno razvija i širokom raspravom o raznim metodološkim problemima koji su obrađivani ponajprije u četvrtom poglavlju, a dijelom i u prvom i šestom poglavlju. U tom smislu disertacija može pomoći u budućim istraživanjima pojedinačnih akcionalnih sustava, osobito kroz inzistiranje na nekolicini ključnih pretpostavki. Posebno je važna pretpostavka da su predmet akcionalne klasifikacije individualna glagolska značenja, a ne glagolski leksemi. Također su važna i u disertaciji empirijski poduprta opažanja da se bliska glagolska značenja u različitim jezicima ne moraju poklapati u smislu akcionalnog razreda, kao i to da se testovi koji služe utvrđivanju pripadnosti pojedinog glagolskog značenja akcionalnog razredu ne mogu smatrati a priori prenosivima i primjenjivima u svim jezicima. Dodatni doprinos disertacije jest i u razradi postojećeg tipološkog pristupa glagolskom vidu i vidskim sustavima. Tema glagolskog vida u posljednjih je tridesetak godina bila ponešto zanemarena među tipološki usmjerenim lingvistima te se stoga ova disertacija može promatrati kao pokušaj da se ponovno pobudi interes za ovu i dalje nedovoljno istraženu temu. |
|---|