Islam i ljudska prava: problem kompatibilnosti i teorija otvorene razmjene
Doktorska disertacija pod naslovom Islam i ljudska prava: Problem kompatibilnosti i teorija otvorene razmjene kritički preispituje tri dominantna diskursa, u kojima se danas raspravlja o islamu i ideji univerzalnih ljudskih prava: nekompatibilistički, kompatibilistički i revivalistički diskurs. Prob...
Main Author: | |
---|---|
Other Authors: | |
Format: | Doctoral or Postdoctoral Thesis |
Language: | Croatian |
Published: |
Sveučilište u Zagrebu. Fakultet političkih znanosti. Odsjek za političku i socijalnu teoriju.
2020
|
Subjects: | |
Online Access: | https://dr.nsk.hr/islandora/object/fpzg:1108 https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:114:764287 https://repozitorij.unizg.hr/islandora/object/fpzg:1108 https://repozitorij.unizg.hr/islandora/object/fpzg:1108/datastream/PDF |
Summary: | Doktorska disertacija pod naslovom Islam i ljudska prava: Problem kompatibilnosti i teorija otvorene razmjene kritički preispituje tri dominantna diskursa, u kojima se danas raspravlja o islamu i ideji univerzalnih ljudskih prava: nekompatibilistički, kompatibilistički i revivalistički diskurs. Problematika disertacije sagledava se kroz tri točke napetosti između islamskoga i liberalnoga razumijevanja ljudskih prava: slobodu vjerovanja (uključujući i pravo da se od vjere otpadne), slobodu izražavanja (na primjeru prikaza karikature proroka Muhameda) i (ne)ravnopravnosti žena. U disertaciji se univerzalnost ljudskih prava definira na način da ta prava počivaju na ideji jednakosti svih, pa se kroz prizmu takva poimanja univerzalnosti i primjenjujući metodologiju Bohmova razlikovanja dijaloga i rasprave kao svojevrsnog uvoda u Feyerabendovu teoriju otvorene razmjene diskursi odbacuju kao nekonstruktivni i neproduktivni za dijalog. Kritički preispitujući diskurse kroz metodološke okvire rada, ustanovljuje se kako se takvi apsolutistički diskursi, namećući normativni standard drugima, sami isključuju iz dijaloga, a otvorenu razmjenu svode na vođenu. U disertaciji se kroz kritiku triju navedenih diskursa postupno uvode progresivni islamski akteri, koji se nalaze u fokusu rada kao produktivniji i konstruktivniji dio islamske moralne tradicije. Disertacija se većim dijelom fokusira na progresivnu islamsku misao i interpretacijski proces kontekstualnog čitanja Kur'ana i hadisa te metodu idžtihada kojom se ukazuje na važnu ulogu ljudskoga posredništva. Krećući od pretpostavke da šerijat nije Bogom dan, nego nastaje ljudskim interpretacijskim procesom, u disertaciji se odbacuje nepromjenjivost šerijata, njegovo provođenje kao zakona države i ukazuje se na problematičnost pozivanja islamskih deklaracija ljudskih prava na šerijat kao na glavni izvor tih istih prava. Kako je progresivna islamska misao u fokusu disertacije, oslanjajući se na An-Na'imov pristup, u radu se ustraje na unutarnjem diskursu među muslimanima i ... |
---|