Logoterapija i vjera u učenju Viktora E. Frankla

• Main Author: Nikić, Mijo; [e-mail]
• Format: Text
• Language: Croatian
• Published: Christian Academic Circle (CRAC) 2003
• Subjects: logoterapija; smisao; religija; svijest; podsvijest; savjest; sami
• Online Access: http://hrcak.srce.hr/85061; http://hrcak.srce.hr/file/126747

Na početku je izložena razlika između psihoterapije i religije. Autor objašnjava da je primarni cilj psihoterapije liječenje čovjekove psihe, a sekundarni učinak je poboljšanje njegove vjere, a time i spasenja. Primarni cilj religije je spasenje duše, a sekundarni učinak je poboljšanje njegova duševnog zdravlja. Čovjek koji je u miru s Bogom, osjećat će u svojoj duši veliki mir. Vjera je psihoterapijski djelotvorna jer pruža čovjeku nutarnju sigurnost i usidrenost na razini transcendentnog i apsolutnog. Autor nadalje tumači Franklovu misao kako čovjekova egzistencija uvijek nadmašuje samu sebe i uvijek upućuje na neki smisao koji je kao zid iza kojeg se ne možemo dalje povući, nego se čovjek na nj mora osloniti. Čovjek to i čini i on uvijek vjeruje u neki smisao. Čovjek može otkriti smisao jer je razumno, slobodno i odgovorno biće. On je doduše djelomice uvjetovano, ali ne i determinirano biće i njime ne upravlja isključivo instinkt za užitkom, kako je mislio Freud, niti volja za moći, kako je naučavao Adler, nego čovjeka pokreće volja za smislom, uvjeren je Frankl. Autor nadalje analizira pojam podsvjesne religioznosti, koja je, prema Franklu, čovjeku imanentna iako često ostaje latentna. Frankl smatra da duhovno podsvjesno nije dio instinktivne stvarnosti. Upravo jer je duhovno biće, čovjek ima savjest čija je zadaća otkriti čovjeku ono »jedino potrebno«. Savjest je glas transcendencije, a to u konačnici znači, kaže Frankl, da je to glas Božji. Autor završava svoj članak uspoređujući Franklov i Freudov pojam savjesti. Dok je Freud sa svojom psihoanalizom pokušao protumačiti savjest na temelju instinkta i reducirati je na nagon, Frankl je uvjeren da se čovjekova odgovornost ne može reducirati na njegovu instinktivnost, i da se ego ne može izvesti iz instinktivnosti. Instinkti nikad i nikako ne mogu sami sebe potiskivati, cenzurirati ili sublimirati. Analogno tome, Frankl zaključuje da isto tako ne može Ja biti pred samim sobom odgovorno. Ono je odgovorno pred Apsolutnim, transcendentnim, pred Bogom. At the beginning, the difference between psychotherapy and religion is defined. The primary goal of psychotherapy is healing the human soul. The primary goal of religion is its salvation. Faith can be psychotherapeutically effective as it offers inner security and peace to man, leaning on what is transcendental and absolute. The author explains Frankl's thought about the human existence always surpassing itself and always seeking meaning. As a rational, free and responsible being, man always believes in meaning and is capable of discovering it. Man is not governed exclusively by his instinct for pleasure, as Freud believed, nor by his will for power, as Adler thought. He is led by his search of sense. Furthermore, the author analyses the notion of subconscious religiousness which, according to Frankl, though latent, is still immanent to man. Frankl believes that subconscious spirituality is not part of instinctive reality. As a spiritual being, man has consciousness whose goal is to discover the "unique necessary". Frankl is convinced that man's responsibility cannot be reduced to his instinctiveness. Instincts can never and in no way suppress, censor and sublimate themselves.