Hobbesova teorija autorizacije I.
Za razliku od ranijih formulacija Hobbesove znanosti o politici teorija suverenosti u Levijatanu izvedena je na potpuno novoj pravnoj osnovi.** Riječ je o teoriji autorizacije kojom je temeljni politički odnos suverena i podanika pojmljen kao predstavnički odnos. U radu se pokazuje da je suverenost...
| Main Author: | |
|---|---|
| Format: | Text |
| Language: | Croatian |
| Published: |
Faculty of Political Science
2009
|
| Subjects: | |
| Online Access: | http://hrcak.srce.hr/41515 http://hrcak.srce.hr/file/65132 |
| Summary: | Za razliku od ranijih formulacija Hobbesove znanosti o politici teorija suverenosti u Levijatanu izvedena je na potpuno novoj pravnoj osnovi.** Riječ je o teoriji autorizacije kojom je temeljni politički odnos suverena i podanika pojmljen kao predstavnički odnos. U radu se pokazuje da je suverenost prije Levijatana bila određena, u pojmovnom okviru teorije države, kao moć i autoritet, ali ne i kao vlast. Ono što je nedostajalo bila je pravna supstanca bez koje su i moć i autoritet nedovoljni za trajno napuštanje prirodnog stanja. Teorija autorizacije rješava upravo taj problem konstitucije države kao jedinstvene pravne osobe koja povezuje suverena i podanike. U njezinu središtu nalazi se pojam osobe kojim se označavaju različiti modaliteti odnosa predstavnika i predstavljenoga. Upravo preko pojma umjetne osobe Hobbes pokazuje na koji se način nepovezano mnoštvo individua može preobraziti u djelatno političko jedinstvo. Ono je rezultat ovlaštenja što ga je suveren dobio od budućih podanika, a kojim se oni obvezuju da će njegovu volju prihvatiti kao vlastitu u onim stvarima koje se tiču održanja mira. Time se oni mogu pravno tretirati kao jedinstvena pravna osoba kojoj se kao njezina vlastita volja pripisuje volja suverena. Prihvaćajući volju suverena, umjetne osobe njihova zastupnika, kao svoju, podanici i sami postaju umjetna osoba – država. In contrast with earlier formulations of Hobbes’ science of politics, the theory of sovereignty in Leviathan is expounded on a completely new legal basis. It is the theory of authorisation, whereby the fundamental political relation between sovereign and subject is conceived as a representative relation. This work shows that, up to Leviathan and within the conceptual framework of state theory, sovereignty was defined as might and authority, but not as power. The missing element was legal substance, without which both might and authority are insufficient to make possible permanent abandonment of the natural condition. The theory of authorisation is precisely the solution to the problem of constituting the state as a single legal person interconnecting the sovereign and the subjects. At the core of the theory lies the concept of person, which covers various modalities of the representative-represented relation. It is through the concept of artificial person that Hobbes shows in what way the disconnected multitude of individuals can be transformed into an operative political unity. This comes about as a result of the sovereign being given authorisation by future subjects, who pledge to accept his will as their own in matters related to preservation of peace. Thus they can be legally treated as a single legal person, to which the will of the sovereign is ascribed as its own will. By accepting the will of the sovereign – the artificial person of their representative – as their own, the subjects themselves become an artificial person: the state. |
|---|