USMENA KNJIŽEVNOST U KUKULJEVIĆEVU ARKIVU ZA POVJESTNICU JUGOSLAVENSKU
Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom pripada časno mjesto znanstvenika koji je prvi u nas, skupivši građu na širem hrvatskom prostoru, u Međimurju, tada pravno i stvarno u Mađarskoj, i među gradišćanskim Hrvatima u Austriji, 1847. tiskom izdao opsežnu zbirku usmenih, narodnih pjesama na sva tri narječja. Ta...
| Published in: | Radovi Zavoda za znanstveni rad Varaždin |
|---|---|
| Main Author: | |
| Format: | Article in Journal/Newspaper |
| Language: | Croatian English |
| Published: |
Croatian Academy of Sciences and Arts
2017
|
| Subjects: | |
| Online Access: | http://hrcak.srce.hr/191524 http://hrcak.srce.hr/file/282394 http://hrcak.srce.hr/file/282395 |
| Summary: | Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom pripada časno mjesto znanstvenika koji je prvi u nas, skupivši građu na širem hrvatskom prostoru, u Međimurju, tada pravno i stvarno u Mađarskoj, i među gradišćanskim Hrvatima u Austriji, 1847. tiskom izdao opsežnu zbirku usmenih, narodnih pjesama na sva tri narječja. Ta zbirka istovremeno otkriva i njegovo iznimno zanimanje za etnografiju i narodne predaje, koje mjestimice nose i elemente bajki. Nije stoga čudno što će usmena književnost i etnografija dobiti zamjetno mjesto u njegovu Arkivu za povjestnicu jugoslavensku. Kukuljević već u prvom broju traži širi krug suradnika, kojima upućuje dvadeset i šest pitanja, od čega se šest odnosi na etnografiju i usmenu književnost. Na njegov se poziv javio velik broj znanstvenika s raznih strana cijeloga južnoslavenskog prostora, tako da je na svako svoje pitanje dobio i po više zanimljivih odgovora. Mnogi od njih predstavljaju cjelovite pripovijetke, koje je on tada u cijelosti i objavio. Od suradnika valja spomenuti barem neke. To su: Antun Branko Pavić iz požeškog kraja, Mijat Stojanović iz Slavonije i Srijema, biskup Simeon Milinović iz Lovreća u Dalmaciji, franjevac Petar Kačić Peko iz „kotara makarskog“, Đuro Stjepan Deželić iz Ivanić-Grada, Matija Valjavec Kračmanov iz Varaždina i okolice, Davor Modrušić Lonjanac iz Slovenije, Luka Zora iz dubrovačke okolice, Vlatko Lorković iz karlovačke okolice, Gašpar Križnik iz Motnika (Slovenija), a tu su i suradnici iz Bugarske. Iz pristiglih se zapisa može izdvojiti više tematski srodnih grupa u kojima se govori o vilama, vješticama, vukodlacima (ponekad sa svojstvima vampira), o vučjem pastiru, o Mori, o Kugi, o suđenicama, o Sablasti, o Smrti, o noćnim svijećama, o zmiji u ljudskom liku, a tu je i više vrlo uspjelih zapisa pjesama, poslovica, uzrečica i zagonetki. Pjesme se mogu podijeliti na svatovske, koledarske ili ladarske, božićne, mitološke, šaljive ili prokšene te naricaljke ili tužbalice. Od mitoloških pjesama tu svakako valja izdvojiti zapis pjesme o Mariji i Nedjelji koja je u tijeku usmenog prenošenja doživjela veće promjene, pa na kraju prelazi u pasionsku pjesmu, točnije u Marijin plač za sinom. Od prokšenih pjesama prvo mjesto zaslužuje također Lorkovićev zapis Ignac kralj. Priča je to u stihovima o nevjernoj supruzi koja si za muževa odsustva poziva ljubavnika. Od bezbrojnih bi se njezinih varijanata, zapisanih samo na južnoslavenskim prostorima, mogla sastaviti opsežna zbirka. Očekivalo bi se da će sam Kukuljević na kraju dati sintezu prikupljene etnografske i usmenoknjiževne građe. Takav je tekst izostao, a urednik se u XII. (zadnjoj) knjizi Arkiva s tek nekoliko rečenica oprostio od čitatelja. Tu je sintezu proveo, istina, trideset godina kasnije, Friedrih Solomon Kraus u opširnoj studiji Slavische Volkforschungen. Knjiga je objavljena u Leipzigu 1908. On je, uz materijalnu pomoć nadvojvode Rudolfa, proputovao sve južnoslavenske prostore i skupio ogromnu etnološku i etnografsku građu. Pažljivo je pročitao i dvanaest knjiga Arkiva te iz njih preuzeo i u svoj rad uvrstio sve relevantne tekstove, ali u prijevodu na njemački jezik. Svi su njegovi prijevodi iznimno uspjeli. Ono što nismo mogli, ili nismo htjeli, sami, učinili su za nas drugi, srećom, češće korektnije od onoga što je o tome napisano u nas. Ivan Kukuljević Sakcinski holds an honourable place among scientists as he was the first to have gathered materials in wider Croatian area, in Međimurje, which was then legally and realistically in Hungary, and among Burgenland Croats in Austria, whereas in 1847 he published an extensive collection of oral folk songs in all three dialects. At the same time, the collection reveals his extraordinary interest for ethnography and folk tradition that sometimes contains fairy tale elements. Therefore, it does not come as a surprise that oral literature and ethnography hold a prominent place in his Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (Eng. Archive for South-Slavic Historical Book). Already in the first issue, Kukuljević looked for a broader associate cycle, to whom he addressed twenty-six questions, six of which concerned ethnography and oral literature. A great number of scientists from various regions in the South-Slavic region replied to him so that he received a couple of interesting answers to each of his questions. Many of them represent complete short stories which he then entirely published as well. At least some of his associates are worth mentioning. They are: Antun Branko Pavić from Požega region, Mijat Stojanović from Slavonija and Syrmia, bishop Simeon Milinović from Lovreć in Dalmatia, Franciscan Petar Kačić Peko from „kotar makarski“, Đuro Stjepan Deželić from Ivanić-Grad, Matija Valjavec Kračmanov from Varaždin and surrounding areas, Davor Modrušić Lonjanac from Slovenia, Luka Zora from Dubrovnik region, Vlatko Lorković from Karlovac region, Gašpar Križnik from Motnik (Slovenia), and also associates from Bulgaria. The received notes contain a couple of thematically connected groups dealing with fairies, witches, werewolves (sometimes with vampire features), a wolf shepherd, Mora, Kuga, Parcals, ghosts, spooks, death, night candles, a snake in human form, including also a number of very successful writings containing songs, proverbs, sayings, and riddles. The songs can be divided into wedding songs, carols or St John’s Day songs, Christmas songs, mythological songs, humorous or mocking songs and laments or dirges. One must emphasise the writings with mythological songs about Mary and Nedjelja that in the course of oral transmission underwent larger changes and in the end it became a song of passion or Mary’s cry over her son, to be more precise. Among mocking songs, the first place should also go to Lorković’s writing Ignac kralj (Eng. Ignac, the king). It is a story in verses about an unfaithful wife who meets her lover when her husband is away. Due to a large number of its versions written in the South-Slavic regions alone, an extensive collection could be compiled. One would expect that in the end Kukuljević would present a synthesis of the gathered ethnographic and oral literature material. However, such a text was omitted and the editor bids farewell to the readers with few sentences in the 12h (the last) Book of Archive. This synthesis was carried out some thirty years later by Friedrih Solomon Kraus in an extensive study named Slavische Volkforschungen. The book was published in Leipzig in 1908. Having been provided financial help by Archduke Rudolph, he travelled throughout South- Slavic regions and gathered immense ethnologic and ethnographic materials. He also read the twelve books of Archive, from which he took over and implemented all the relevant texts, but translated into German. All of his translations were extremely successful. What we could not or did not want to do by ourselves, others did for us, luckily, these texts have often been written more proficiently than the ones in our regions. |
|---|