Svećeničko bratstvo: zajedništvo za poslanje

Sveti Otac nas je u više navrata podsjetio na to da ne možemo biti radosni učenici Gospodnji ako se zatvorimo u pastoralni individualizam već je, naprotiv, naglasio «ljepotu bratstva: biti svećenici zajedno, ne slijediti sami Gospodina» (papa Franjo, Govor kleru biskupije Cassano allo Ionio, 21. lip...

Full description

Bibliographic Details
Main Author: Stella, Beniamino
Format: Conference Object
Language:Croatian
Published: EPHEMERIDES THEOLOGICAE FLUMINENSES 2015
Subjects:
Online Access:http://hrcak.srce.hr/140718
http://hrcak.srce.hr/file/207455
Description
Summary:Sveti Otac nas je u više navrata podsjetio na to da ne možemo biti radosni učenici Gospodnji ako se zatvorimo u pastoralni individualizam već je, naprotiv, naglasio «ljepotu bratstva: biti svećenici zajedno, ne slijediti sami Gospodina» (papa Franjo, Govor kleru biskupije Cassano allo Ionio, 21. lipnja 2014.). Stoga je govor o sakramentalnom bratstvu konkretan, opipljiv i doživljen izraz pripadnosti Kristu svećeniku kao učinak svetog reda. Svećeničko bratstvo ne može se prikazati kao niz odnosa jedne kaste ili nekog kluba već kao duhovna obitelj satkana odnosima, koji u Novom zavjetu nadilaze kriterije obiteljske pripadnosti i postaju stvarnost ukorijenjena u nasljedovanju Krista (Lk 8, 21). Ti su odnosi označeni time što jesu i žive kao obitelj u kojoj postoji smisao pripadnosti, susreta, suradnje u poslu, odnosno u službi, i povrh svega, u srcu i osjećajima. Ta se suradnja očituje u blizini, pogotovo u teškim časovima, kao što se trenutci muke i umora na poslu te samoće i fizičke i duhovne boli. Svećeničko bratstvo ne nastaje zbog potrebe ili neke okolnosti sadašnjega vremena (manjak svećenika) nego iz činjenice da smo braća, poslani na isto radno polje, nakon što smo bili formirani u istoj «utrobi», u sjemeništu, i poslani donositi radost i snagu Gospodnju kršćanskim zajednicama iste biskupije. Summary The Holy Father repeatedly reminds us that we cannot be joyful disciples of the Lord if we close ourselves in the individualism. On the contrary, he stressed the “beauty of the fraternity: being priests together, rather than following the Lord on our own”. Therefore, the sacramental fraternity is a perceivable and lived expression of belonging to Christ the priest, as an effect of the sacrament of Holy Orders. The priestly fraternity cannot be perceived as a set of relationships in a caste or in a club. It is a spiritual family which according to the New testament, surpasses the criteria of the familiar bonds, and becomes a reality rooted in the following of Christ (Lk 8,21). These relationships are similar to familiar ones, a sense of belonging and collaboration is present, of collaboration in work, service and communion in the feelings. This collaboration is revealed in the vicinity showed during the hard times, through sufferings and tiredness, loneliness and physical and spiritual pain. The priestly fraternity does not stem from a need or a circumstance of the present time (the insufficient number of priests), but from a sense of brotherhood, a common mission, that follows the formation in the same womb, the seminary, while being sent to bring happiness and Lord’s strength to the Christian communities of the same diocese.