Vojne operacije u istočnoj Bosni tijekom zime 1941.-1942.

Ustanak koji je početkom lipnja 1941. izbio na području istočne Hercegovine ubrzano se širio i u slijedeća tri mjeseca zahvatio je većinu područja na kojemu je srpsko stanovništvo bilo nastanjeno u znatnijem broju. Oružane snage NDH nisu bile u stanju samostalno suzbiti ustanak i da bi ga svladale n...

Full description

Bibliographic Details
Main Author: Obhođaš, Amir
Format: Doctoral or Postdoctoral Thesis
Language:Croatian
Published: 2017
Subjects:
Online Access:http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/9223/
http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/9223/1/Obhoda%C5%A1,%20Amir.pdf
id ftunivzagrebff:oai:darhiv.ffzg.unizg.hr:9223
record_format openpolar
institution Open Polar
collection University of Zagreb: Digitalni arhiv Filozofskog fakulteta u Zagrebu
op_collection_id ftunivzagrebff
language Croatian
topic History
spellingShingle History
Obhođaš, Amir
Vojne operacije u istočnoj Bosni tijekom zime 1941.-1942.
topic_facet History
description Ustanak koji je početkom lipnja 1941. izbio na području istočne Hercegovine ubrzano se širio i u slijedeća tri mjeseca zahvatio je većinu područja na kojemu je srpsko stanovništvo bilo nastanjeno u znatnijem broju. Oružane snage NDH nisu bile u stanju samostalno suzbiti ustanak i da bi ga svladale nužno im je bila potrebna pomoć saveznika. Međutim, Njemačkoj je ovo bojište bilo od sporedne važnosti i nisu bili u mogućnosti izdvojiti značajnije snage za borbu protiv ustanika, dok je Italija nastojala iskoristili ovaj ustanak za slabljenje svoje nominalne saveznice NDH i daljnje jačanje svoga utjecaja na istočnoj obali Jadranskog mora. Ustaničke su snage ove nedostatke uspješno iskoristile i njihovo je vodstvo u relativno kratkom razdoblju ustrojilo respektabilne oružane snage. Posebice su bile uspješne na području istočne Bosne gdje su ustanici uspjeli ovladati s više gradova i ostvariti nadzor nad širokim i kompaktnim teritorijem. NDH je time izgubila nadzor nad većim djelom granice prema Srbiji iz koje je ustanicima u Bosni dolazila značajna oružana i stručna pomoć. Vlada NDH smatrala je vračanje istočne Bosne pod svoj nadzor preduvjetom za svladavanje ustanka, a slično gledište imalo je i njemačko zapovjedništvo, koje je nakon smirivanja ustanka u Srbiji ocijenilo da se najznačajnije ustaničke snage nalaze u istočnoj Bosni. Težište borbenih djelovanja protiv ustanika tako je usmjereno na ovaj prostor, te su oružane snage NDH i Njemačke otpočele koncem jeseni niz velikih vojnih operacija, u koje su se naknadno uključile i oružane snage Italije. Prvu su operaciju samostalno izvele oružane snage NDH početkom prosinca 1941., a usmjerena je bila na uništenje partizanskog Ozrenskog odreda i ovladavanje masivom planine Ozren, kako bi se osigurale važne komunikacije koje su se pružale duž rijeke Bosne i Spreče. Ozrenska operacija bio je do tada najveći samostalni pothvat oružanih snaga NDH, ali unatoč njihovoj brojnoj nadmoći nisu uspjele ostvariti zadane ciljeve i samo su potisnule Ozrenski odred nekoliko kilometara u dubinu planine Ozren, koji je tako nastavio ugrožavati ove važne prometnice. Početkom siječnja 1942. izvedena je manja zajednička njemačko-hrvatska operacija "Ozren I.", kojom se željelo osigurati komunikacije duž rijeke Bosne u predstojećoj operaciji "Romanija", ali zbog jakog partizanskog otpora od ovog se pothvata odustalo još istog dana kada je i pokrenut. Potom je sredinom istog mjeseca uslijedila operacija "Romanija" koju su zajednički izvele njemačke i hrvatske oružane snage. Osnovna ideja bila je iznenadnim i snažnim napadom iz smjera Sarajeva, Tuzle, Zvornika i Višegrada razbiti položaje ustanika u okolici ovih mjesta i brzim nastupom prema Sokolcu, Rogatici, Vlasenici i Olovu potisnuti snage ustanika i uništiti ih na prostoru Han-Pijeska i Olova. Sudjelovanje talijanskih snaga bilo je ograničeno na sprečavanje prebacivanja ustaničkih snaga preko njemačko-talijanske crte razgraničenja. Dio njemačkih snaga koji je sudjelovao u operaciji bio je određen za prebacivanje na Istočno bojište, stoga su se predviđeni rokovi za izvođenje operacije strogo poštivali. Operacija je izvedena prema planu i ustaničke snage nisu uspjele pružiti značajniji otpor. Neposredno prije početka operacije zapovjednici četničkih snaga u istočnoj Bosni stupili su u pregovore s njemačkim zapovjedništvom u Beogradu i pokušali dogovoriti neku vrst međusobne suradnje. Iako su pregovori bili neuspješni četnici tijekom same operacije nisu pružali otpor njemačkim snagama, te se ili predavali ili povlačili u teže dostupne predjele. Partizanske su snage pružile jači otpor ali su pri tomu pretrpjele znatne gubitke. Međutim, zbog ograničenog boravka dijela njemačkih snaga operacija je bila ograničena na glavne prometnice i nije se provodilo temeljito čišćenje terena. Oružane snage NDH nisu bile u stanju pravovremeno zamijeniti njemačke posade koje su ubrzano napuštale zauzeta područja i mnogi su gradovi ubrzo ponovno došli pod nadzor ustaničkih snaga. Manje uspješnom može se smatrati operacija "Ozren II." koja se nadovezala na operaciju "Romanija". Osnovna zamisao njemačkog zapovjedništva bila je da brzim prodorima dolinama rijeka Bosne i Spreče potisnu snage partizanskog Ozrenskog odreda prema Doboju, dovedu ih u okruženje i zatim unište. Kao i u prethodnoj operaciji i tijekom ovog pothvata trebalo se strogo pridržavati zadanih rokova. Međutim, borbene grupe koje su trebale nastupati na ovim pravcima bile su međusobno previše udaljene i između njihovih unutarnjih krila postojao je velik nepokriveni međuprostor, što su snage Ozrenskog odreda iskoristile za izvlačenje iz okruženja. Njemačke snage tijekom napredovanja nisu nailazile na značajniji otpor i uskoro su se povukle s ovog područja, a nakon njihovog odlaska stanje na ovom području ostalo je skoro nepromijenjeno. Iako ove operacije nisu dovele do uništenja ustaničkih snaga znatno su doprinijele daljnjem razmimoilaženju između dvije ustaničke struje. Prve razmirice među ustanicima dogodile su se sredinom studenog 1941., kada je raspušteno zajedničko zapovjedništvo partizanskih i četničkih snaga za istočnu Bosnu, ali u tom trenutku nije došlo do otvorenog sukobljavanja između dviju struja jer većini ljudstva nisu bila razumljiva ideološka razmimoilaženja koja su se pojavila u vodstvima dvaju ustaničkih pokreta. Dolaskom partizanskog Vrhovnog štaba na ovo područje odnosi se sve više zaoštravaju i početkom siječnja 1942. Centralni komitet KPJ donosi odluku o razoružavanju četnika, odnosno svih postrojbi koje nisu pod partizanskim zapovjedništvom. Ovaj postupak prekinula je operacija "Romanija", a neuspjeh koji su ustaničke snage pretrpjele tijekom operacije izazvao je nove podijele i međusobne optužbe. Sukobi su ponovno eskalirali u ožujku, kada je partizanska Udarna grupa sastavljena od dijelova partizanske 1. i 2. proleterske brigade u brzom naletu potpuno razbila četničke postrojbe na prostoru istočne Bosne. Većina je četničkih postrojbi nakon ovog udara prešla pod zapovjedništvo partizanskog Vrhovnog štaba. Sukob ova dva pokreta imao je velike posljedice na moral ustanika i to u trenutku kada su oružane snage NDH, Njemačke i Italije planirale veliku operaciju usmjerenu na uništavanje ustaničkih snaga u istočnoj Bosni. Na savjetovanju triju saveznica održanom početkom ožujka u Opatiji dogovoreno je da talijanske snage smiju prelaziti njemačko-talijansku crtu razgraničenja, što je izazivalo zabrinutost u vladi NDH, koja je smatrala da bi Talijani mogli iskoristiti ovu okolnost da se trajno zadrže u Sarajevu. Operacije je dobila kodni naziv "Trio", čime se htjelo naglasiti zajednički nastup triju ratnih saveznika. S obzirom na veličinu područja na kojemu se planira izvođenje operacije i na ograničenost snaga na raspolaganju, odlučeno je da se operacije izvode po fazama. U svakoj fazi najprije bi se određeno područje dovelo u potpuno okruženje, a zatim bi se koncentričnim nastupom prišlo uništavanju ustaničkih snaga i sistematskom pročešljavanju okružene zone. Tako je planirano da se u prvom dijelu operacije kodnog naziva "Trio I." zahvati šire područje oko Rogatice, u drugom dijelu kodnog naziva "Trio II.", zahvaćeno je područje u luku rijeke Drine na području Vlasenica – Srebrenica, a "Trio III.", obuhvaćao je područje planine Ozren. Početak operacije planiran je za sredinu travnja. Unatoč suprotnim uvjeravanjima s njemačke strane, u vodstvu NDH očito su procijenili da će kada jednom prijeđu njemačko-talijansku crtu razgraničenja talijanske snage biti teško vratiti natrag i da ih se može zaustaviti samo ako istočnu Bosnu sami očiste od ustaničkih snaga. Stoga je donesena odluka da snage pod zapovjedništvom ustaškog potpukovnika Jure Francetića samostalno i prijevremeno izvedu drugi dio operacije "Trio". Tako je Francetić već 1. travnja izveo uspješan prodor od Han-Pijeska prema Vlasenici i u slijedećih dvanaest dana potpuno ovladao prostorom Vlasenica – Drinjača – Srebrenica čime su ispunjeni ciljevi predviđeni za "Trio II.". Uspjeh Francetićevih snaga ubrzao je izvođenje čitave operacije ali bez učešća talijanskih postrojbi koje su kasnile sa svojim razmještajem. Poučene iskustvom iz operacija "Romanija" snage NOP-a odlučile su ne pružati otpor, te su iskoristile sporost talijanskih snaga da se povuku prema Foči. Rogatica je deblokirana 27. travnja, a slijedećeg su dana njemačkohrvatske snage izbile na crtu koja se pružala duž rijeke Prače i Drine do iznad Višegrada, čime je zapravo okončana operacija "Trio". Naime, u Ozrenskom je odredu 18. travnja prevratom smijenjeno partizansko vodstvo i novo četničko zapovjedništvo odreda stupilo je u pregovore s vladom NDH. Time je "Trio III." postao suvišan, a koncem svibnja novo zapovjedništvo Ozrenskog odreda sklopilo je sporazum kojim su priznali vlast NDH, dok su zauzvrat dobili određenu autonomiju na području planine Ozren. Operacija "Foča" bila je posljednja u nizu operacija usmjerenih na uništenje ustaničkih snaga na području istočne Bosne. Izvele su je u prvoj polovici svibnja njemačko-talijanske snage, a usmjerena je bila na uništenja snaga NOP-a na prostoru između Jahorine, Trnova, Kalinovika, Foče, Goražda i Prače. Cilj nije u potpunosti postignut i partizanski Vrhovni štab uspio se s glavninom svojih snaga izvući prema Crnoj Gori, ali je ustanički pokret na području istočne Bosne sveden na lokalne male prepade. Uskoro se partizanski Vrhovni štab sa svojim najboljim postrojbama prebacio na područje zapadne Bosne, što ujedno značilo premještanje težišta borbenih djelovanja na ovaj prostor. Ustaničke snage s područja istočne Bosne najvećim djelom stavile su se pod zapovjedništvo četničkih snaga i ovaj prostor ostati će jedno od njihovih najjačih uporišta sve do kraja rata. The uprising that broke out in the region of eastern Herzegovina at the beginning of June 1941 spread rapidly and in the next three months has included most of the regions where the Serbian population had majority. Armed Forces of the Independent State of Croatia (Nezavisna Država Hrvatska-NDH) were not capable to suppress this uprising independently and they needed help from their allies. However, for Germany this theater was of low importance and they were reluctant to allocate any substantial force to combat insurgents, while Italy decided to take advantage of this uprising and weaken their nominal Croatian allies, thus expanding her influence on the Adriatic's east coast further still. The insurgents successfully exploited these flaws and in a relatively short period of time they managed to organize respectable forces. They were particularly successful in eastern Bosnia, where they controlled wide and compact territory, including several local centers. This also meant that Independent State of Croatia has lost control over the border with Serbia, from where the insurgents in Bosnia were receiving significant help in arms and expertise. Control over eastern Bosnia became priority for the government of the Independent State of Croatia, because preventing the flow of aid from Serbia was perceived by them as precondition for suppression of the uprising. The German command in Belgrade shared a similar view and after the uprising in Serbia had died down, they assessed that eastern Bosnia had become the most important insurgent-held area. Thus the main operations against insurgents in the upcoming winter have taken place in this region and at the beginning they included armed forces of Independent State of Croatia, Germany and subsequently also from Italy. The first operation was carried out at the beginning of December 1941 by forces of Independent State of Croatia against the Partisan Ozren Detachment in the massif of Mount Ozren. The goal of operation was to secure roads along the rivers Bosna and Spreča from partisans’ diversion. Until then, the Ozren operation was the largest independent offensive taken by the NDH's forces, but despite their numerical superiority they failed to fulfill its goals and only managed to push Partisan Ozren Detachment several kilometers deep into the Mount Ozren. From these positions the Partisans were still able to threaten these important communications. In early January 1942 minor operation codenamed "Ozren I" was taken by the joint German-Croatian forces with the goal to secure communications along the river Bosna in the upcoming operation "Romanija", but because of the strong Partisan resistance the attack was aborted on the same day when it started. In the mid-January 1942 joint German and Croatian forces conducted the operation code named "Romanija". The basic idea of the operation was to attack suddenly and simultaneously from the directions of Sarajevo, Tuzla, Zvornik and Višegrad, break through insurgents’ positions and rapidly advance toward Sokolac, Rogatica and Vlasenica, thus encircling insurgent forces in the area of Han Pijesak and Olovo. Participation of Italian forces was limited and they only had to prevent insurgent forces from crossing the GermanItalian demarcation line. Time frame for the operation "Romanija" had been strictly respected, because some German units had been designated for transfer to the Eastern Front and they were deployed in the region of Eastern Bosnia for only short period of time. The operation was carried out according to the plan and the resistance of insurgents’ forces was negligible. Prior to the operation chetnik's commanders in eastern Bosnia tried unsuccessfully to negotiate some form of cooperation with the German command in Belgrade. Even though the agreement was not reached, Chetniks’ forces avoided combat with German units and many of them either surrendered or retreated into less accessible areas. Partisan forces put up stronger resistance but this caused considerable losses in their ranks. However, due to the imposed time limitations, operation was limited to major roads and the wider area was not properly secured. The German units were moving out of the occupied areas fast and Croatian forces were unable to replace them in time, so soon again many cities came under control of the insurgents. Operation code named "Ozren II" was closely connected with the operation "Romanija" and can be considered less successful. The basic idea was to advance quickly through the river valleys of Bosnia and Spreča, then suppress partisan Ozren Detachment toward the town of Doboj where it could be encircled and destroyed. As in the previous operation timing had to be strictly respected. However, combat groups were positioned too far apart of each other and between their internal wings there was a large uncovered area, through which units of Partisan Ozren Detachment slipped from the encirclement. The German forces did not encounter significant resistance and soon after the operation "Ozren II" had ended they were redeployed, leaving the situation in the Mount Ozren almost unchanged. Although these operations did not lead to destruction of the insurgent forces they contributed to the rising of frictions that existed between two insurgent groups, Partisans and Chetniks. First disagreements among these two groups had taken place in mid-November 1941, when the joint command of Partisan and Chetnik forces in eastern Bosnia was disbanded, but these tensions had not escalated in open conflict because ideological differences between two leaderships had still been alien to the most of the insurgents. With the arrival of Partisan High Command in the eastern Bosnia tensions had become more evident and in early January 1942 the Central Committee of Communist Party of Yugoslavia made a decision to disarm Chetniks i.e. all units that are not under Partisan control. Disarmament was interrupted by the operation "Romanija", and the failure that the insurgent forces suffered during this operation caused new frictions and series of mutual accusations. Clashes had escalated again in March 1942, when Partisan Task Force, consisting of units from elite 1st and 2nd Proletarian Brigades, suddenly attacked Chetnik forces in eastern Bosnia and completely defeated them. After this attack most of the Chetnik units came under the command of the Partisan Supreme Command. This conflict had serious consequences on the morale of the insurgents and this at a time when the Independent State of Croatia, Germany and Italy planned a major operation against insurgent forces in eastern Bosnia. In early March three allies held a conference in Opatija where they agreed that for the purpose of the upcoming operation Italian forces were allowed to cross the German-Italian demarcation line. This caused serious concern in the government of Independent State of Croatia which suspected that Italians would take advantage of this circumstance and permanently occupy the city of Sarajevo. The operation was code-named "Trio", which symbolized a joint endeavor of the three war allies. Given the size of the operational area and limited forces on disposal, it was decided that the operation is executed in phases. In each phase enemy forces had to be encircled in the specified area and then destroyed by a concentric attack. After the annihilation the area had to be firmly secured and cleansed of the insurgents. The first phase of the operation codenamed "Trio I " included wider area around the city of Rogatica, the second part codenamed "Trio II" included area in the river Drina bend around the towns of Vlasenica and Srebrenica, and "Trio III", included the area of Ozren mountain. Beginning of operation was planned for mid-April. Contrary to the assurances from the German side the Croatian government has estimated that once the Italian forces cross the German-Italian demarcation line it would be hard if not impossible to bring them back and that such case can be prevented only if the insurgent forces in eastern Bosnia would be defeated by their own means. Therefore, the Croatian government decided that the units under the command of Ustasha Lieutenant Colonel Jure Francetić carry out the second phase of the operation "Trio" independently and before the planned schedule. Thus Francetić already on April 1st made a successful breakthrough from Han Pijesak towards Vlasenica and in the next twelve days defeated the insurgents in the area of Vlasenica - Drinjača - Srebrenica, which were the objectives envisaged for the "Trio II". Francetić's success accelerated the entire operation, but the Italians were unable to fully participate because their troop movements were slow and lagged far behind the schedule. Based on their experience from the operation "Romanija" Partisans decided not to resist and taking advantage of the slowly moving Italians retreated without difficulties to the town of Foča. The Partisan siege of Rogatica was lifted on April 27th and the next day the joint German-Croatian forces broke out on the line that ran along the rivers Prača and Drina up to the town of Višegrad. With that operation "Trio" came to the conclusion. In the meantime, the third phase became redundant because already on April 18th the Chetniks made the coup in the Ozren Detachment. They overthrew the Partisan command and entered into negotiations with the government of the NDH, which were concluded in late May 1942. Whit this agreement the new Chetnik command of the Ozren Detachment recognized the authority of the Independent State of Croatia, while in return getting a certain degree of autonomy in the area of Mount Ozren. Operation "Foča" was the last in a series of operations against insurgent forces in eastern Bosnia. It was carried out by the joint German-Italian forces and was focused on the destruction of Partisan forces in the area between Jahorina, Trnovo, Kalinovik, Foča, Goražde and Prača. The goal was not fully achieved and the Partisan High Command retreated with the main force to Montenegro, but the uprising in the eastern Bosnia was almost reduced to nil. Soon the Partisan High Command with its best units pushed into the western Bosnia and with that the focus of combat operations was moved to this theater. The insurgents from eastern Bosnia mostly came under the Chetnik command and this region will remain one of its strongholds until the end of the war.
format Doctoral or Postdoctoral Thesis
author Obhođaš, Amir
author_facet Obhođaš, Amir
author_sort Obhođaš, Amir
title Vojne operacije u istočnoj Bosni tijekom zime 1941.-1942.
title_short Vojne operacije u istočnoj Bosni tijekom zime 1941.-1942.
title_full Vojne operacije u istočnoj Bosni tijekom zime 1941.-1942.
title_fullStr Vojne operacije u istočnoj Bosni tijekom zime 1941.-1942.
title_full_unstemmed Vojne operacije u istočnoj Bosni tijekom zime 1941.-1942.
title_sort vojne operacije u istočnoj bosni tijekom zime 1941.-1942.
publishDate 2017
url http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/9223/
http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/9223/1/Obhoda%C5%A1,%20Amir.pdf
long_lat ENVELOPE(36.621,36.621,63.230,63.230)
ENVELOPE(148.055,148.055,60.712,60.712)
ENVELOPE(19.216,19.216,69.928,69.928)
ENVELOPE(-65.916,-65.916,-66.033,-66.033)
geographic Olova
Otpor
Rata
Whit
geographic_facet Olova
Otpor
Rata
Whit
genre sami
genre_facet sami
op_relation http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/9223/1/Obhoda%C5%A1,%20Amir.pdf
Obhođaš, Amir. (2017). Military operations in eastern Bosnia during the winter of 1941- 1942. PhD Thesis. Filozofski fakultet u Zagrebu, Department of History. [mentor Šute, Ivica and Marijan, Davor].
_version_ 1766187326776541184
spelling ftunivzagrebff:oai:darhiv.ffzg.unizg.hr:9223 2023-05-15T18:14:29+02:00 Vojne operacije u istočnoj Bosni tijekom zime 1941.-1942. Military operations in eastern Bosnia during the winter of 1941- 1942 Obhođaš, Amir 2017 application/pdf http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/9223/ http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/9223/1/Obhoda%C5%A1,%20Amir.pdf hr hrv http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/9223/1/Obhoda%C5%A1,%20Amir.pdf Obhođaš, Amir. (2017). Military operations in eastern Bosnia during the winter of 1941- 1942. PhD Thesis. Filozofski fakultet u Zagrebu, Department of History. [mentor Šute, Ivica and Marijan, Davor]. History PhD Thesis NonPeerReviewed 2017 ftunivzagrebff 2020-12-13T11:15:14Z Ustanak koji je početkom lipnja 1941. izbio na području istočne Hercegovine ubrzano se širio i u slijedeća tri mjeseca zahvatio je većinu područja na kojemu je srpsko stanovništvo bilo nastanjeno u znatnijem broju. Oružane snage NDH nisu bile u stanju samostalno suzbiti ustanak i da bi ga svladale nužno im je bila potrebna pomoć saveznika. Međutim, Njemačkoj je ovo bojište bilo od sporedne važnosti i nisu bili u mogućnosti izdvojiti značajnije snage za borbu protiv ustanika, dok je Italija nastojala iskoristili ovaj ustanak za slabljenje svoje nominalne saveznice NDH i daljnje jačanje svoga utjecaja na istočnoj obali Jadranskog mora. Ustaničke su snage ove nedostatke uspješno iskoristile i njihovo je vodstvo u relativno kratkom razdoblju ustrojilo respektabilne oružane snage. Posebice su bile uspješne na području istočne Bosne gdje su ustanici uspjeli ovladati s više gradova i ostvariti nadzor nad širokim i kompaktnim teritorijem. NDH je time izgubila nadzor nad većim djelom granice prema Srbiji iz koje je ustanicima u Bosni dolazila značajna oružana i stručna pomoć. Vlada NDH smatrala je vračanje istočne Bosne pod svoj nadzor preduvjetom za svladavanje ustanka, a slično gledište imalo je i njemačko zapovjedništvo, koje je nakon smirivanja ustanka u Srbiji ocijenilo da se najznačajnije ustaničke snage nalaze u istočnoj Bosni. Težište borbenih djelovanja protiv ustanika tako je usmjereno na ovaj prostor, te su oružane snage NDH i Njemačke otpočele koncem jeseni niz velikih vojnih operacija, u koje su se naknadno uključile i oružane snage Italije. Prvu su operaciju samostalno izvele oružane snage NDH početkom prosinca 1941., a usmjerena je bila na uništenje partizanskog Ozrenskog odreda i ovladavanje masivom planine Ozren, kako bi se osigurale važne komunikacije koje su se pružale duž rijeke Bosne i Spreče. Ozrenska operacija bio je do tada najveći samostalni pothvat oružanih snaga NDH, ali unatoč njihovoj brojnoj nadmoći nisu uspjele ostvariti zadane ciljeve i samo su potisnule Ozrenski odred nekoliko kilometara u dubinu planine Ozren, koji je tako nastavio ugrožavati ove važne prometnice. Početkom siječnja 1942. izvedena je manja zajednička njemačko-hrvatska operacija "Ozren I.", kojom se željelo osigurati komunikacije duž rijeke Bosne u predstojećoj operaciji "Romanija", ali zbog jakog partizanskog otpora od ovog se pothvata odustalo još istog dana kada je i pokrenut. Potom je sredinom istog mjeseca uslijedila operacija "Romanija" koju su zajednički izvele njemačke i hrvatske oružane snage. Osnovna ideja bila je iznenadnim i snažnim napadom iz smjera Sarajeva, Tuzle, Zvornika i Višegrada razbiti položaje ustanika u okolici ovih mjesta i brzim nastupom prema Sokolcu, Rogatici, Vlasenici i Olovu potisnuti snage ustanika i uništiti ih na prostoru Han-Pijeska i Olova. Sudjelovanje talijanskih snaga bilo je ograničeno na sprečavanje prebacivanja ustaničkih snaga preko njemačko-talijanske crte razgraničenja. Dio njemačkih snaga koji je sudjelovao u operaciji bio je određen za prebacivanje na Istočno bojište, stoga su se predviđeni rokovi za izvođenje operacije strogo poštivali. Operacija je izvedena prema planu i ustaničke snage nisu uspjele pružiti značajniji otpor. Neposredno prije početka operacije zapovjednici četničkih snaga u istočnoj Bosni stupili su u pregovore s njemačkim zapovjedništvom u Beogradu i pokušali dogovoriti neku vrst međusobne suradnje. Iako su pregovori bili neuspješni četnici tijekom same operacije nisu pružali otpor njemačkim snagama, te se ili predavali ili povlačili u teže dostupne predjele. Partizanske su snage pružile jači otpor ali su pri tomu pretrpjele znatne gubitke. Međutim, zbog ograničenog boravka dijela njemačkih snaga operacija je bila ograničena na glavne prometnice i nije se provodilo temeljito čišćenje terena. Oružane snage NDH nisu bile u stanju pravovremeno zamijeniti njemačke posade koje su ubrzano napuštale zauzeta područja i mnogi su gradovi ubrzo ponovno došli pod nadzor ustaničkih snaga. Manje uspješnom može se smatrati operacija "Ozren II." koja se nadovezala na operaciju "Romanija". Osnovna zamisao njemačkog zapovjedništva bila je da brzim prodorima dolinama rijeka Bosne i Spreče potisnu snage partizanskog Ozrenskog odreda prema Doboju, dovedu ih u okruženje i zatim unište. Kao i u prethodnoj operaciji i tijekom ovog pothvata trebalo se strogo pridržavati zadanih rokova. Međutim, borbene grupe koje su trebale nastupati na ovim pravcima bile su međusobno previše udaljene i između njihovih unutarnjih krila postojao je velik nepokriveni međuprostor, što su snage Ozrenskog odreda iskoristile za izvlačenje iz okruženja. Njemačke snage tijekom napredovanja nisu nailazile na značajniji otpor i uskoro su se povukle s ovog područja, a nakon njihovog odlaska stanje na ovom području ostalo je skoro nepromijenjeno. Iako ove operacije nisu dovele do uništenja ustaničkih snaga znatno su doprinijele daljnjem razmimoilaženju između dvije ustaničke struje. Prve razmirice među ustanicima dogodile su se sredinom studenog 1941., kada je raspušteno zajedničko zapovjedništvo partizanskih i četničkih snaga za istočnu Bosnu, ali u tom trenutku nije došlo do otvorenog sukobljavanja između dviju struja jer većini ljudstva nisu bila razumljiva ideološka razmimoilaženja koja su se pojavila u vodstvima dvaju ustaničkih pokreta. Dolaskom partizanskog Vrhovnog štaba na ovo područje odnosi se sve više zaoštravaju i početkom siječnja 1942. Centralni komitet KPJ donosi odluku o razoružavanju četnika, odnosno svih postrojbi koje nisu pod partizanskim zapovjedništvom. Ovaj postupak prekinula je operacija "Romanija", a neuspjeh koji su ustaničke snage pretrpjele tijekom operacije izazvao je nove podijele i međusobne optužbe. Sukobi su ponovno eskalirali u ožujku, kada je partizanska Udarna grupa sastavljena od dijelova partizanske 1. i 2. proleterske brigade u brzom naletu potpuno razbila četničke postrojbe na prostoru istočne Bosne. Većina je četničkih postrojbi nakon ovog udara prešla pod zapovjedništvo partizanskog Vrhovnog štaba. Sukob ova dva pokreta imao je velike posljedice na moral ustanika i to u trenutku kada su oružane snage NDH, Njemačke i Italije planirale veliku operaciju usmjerenu na uništavanje ustaničkih snaga u istočnoj Bosni. Na savjetovanju triju saveznica održanom početkom ožujka u Opatiji dogovoreno je da talijanske snage smiju prelaziti njemačko-talijansku crtu razgraničenja, što je izazivalo zabrinutost u vladi NDH, koja je smatrala da bi Talijani mogli iskoristiti ovu okolnost da se trajno zadrže u Sarajevu. Operacije je dobila kodni naziv "Trio", čime se htjelo naglasiti zajednički nastup triju ratnih saveznika. S obzirom na veličinu područja na kojemu se planira izvođenje operacije i na ograničenost snaga na raspolaganju, odlučeno je da se operacije izvode po fazama. U svakoj fazi najprije bi se određeno područje dovelo u potpuno okruženje, a zatim bi se koncentričnim nastupom prišlo uništavanju ustaničkih snaga i sistematskom pročešljavanju okružene zone. Tako je planirano da se u prvom dijelu operacije kodnog naziva "Trio I." zahvati šire područje oko Rogatice, u drugom dijelu kodnog naziva "Trio II.", zahvaćeno je područje u luku rijeke Drine na području Vlasenica – Srebrenica, a "Trio III.", obuhvaćao je područje planine Ozren. Početak operacije planiran je za sredinu travnja. Unatoč suprotnim uvjeravanjima s njemačke strane, u vodstvu NDH očito su procijenili da će kada jednom prijeđu njemačko-talijansku crtu razgraničenja talijanske snage biti teško vratiti natrag i da ih se može zaustaviti samo ako istočnu Bosnu sami očiste od ustaničkih snaga. Stoga je donesena odluka da snage pod zapovjedništvom ustaškog potpukovnika Jure Francetića samostalno i prijevremeno izvedu drugi dio operacije "Trio". Tako je Francetić već 1. travnja izveo uspješan prodor od Han-Pijeska prema Vlasenici i u slijedećih dvanaest dana potpuno ovladao prostorom Vlasenica – Drinjača – Srebrenica čime su ispunjeni ciljevi predviđeni za "Trio II.". Uspjeh Francetićevih snaga ubrzao je izvođenje čitave operacije ali bez učešća talijanskih postrojbi koje su kasnile sa svojim razmještajem. Poučene iskustvom iz operacija "Romanija" snage NOP-a odlučile su ne pružati otpor, te su iskoristile sporost talijanskih snaga da se povuku prema Foči. Rogatica je deblokirana 27. travnja, a slijedećeg su dana njemačkohrvatske snage izbile na crtu koja se pružala duž rijeke Prače i Drine do iznad Višegrada, čime je zapravo okončana operacija "Trio". Naime, u Ozrenskom je odredu 18. travnja prevratom smijenjeno partizansko vodstvo i novo četničko zapovjedništvo odreda stupilo je u pregovore s vladom NDH. Time je "Trio III." postao suvišan, a koncem svibnja novo zapovjedništvo Ozrenskog odreda sklopilo je sporazum kojim su priznali vlast NDH, dok su zauzvrat dobili određenu autonomiju na području planine Ozren. Operacija "Foča" bila je posljednja u nizu operacija usmjerenih na uništenje ustaničkih snaga na području istočne Bosne. Izvele su je u prvoj polovici svibnja njemačko-talijanske snage, a usmjerena je bila na uništenja snaga NOP-a na prostoru između Jahorine, Trnova, Kalinovika, Foče, Goražda i Prače. Cilj nije u potpunosti postignut i partizanski Vrhovni štab uspio se s glavninom svojih snaga izvući prema Crnoj Gori, ali je ustanički pokret na području istočne Bosne sveden na lokalne male prepade. Uskoro se partizanski Vrhovni štab sa svojim najboljim postrojbama prebacio na područje zapadne Bosne, što ujedno značilo premještanje težišta borbenih djelovanja na ovaj prostor. Ustaničke snage s područja istočne Bosne najvećim djelom stavile su se pod zapovjedništvo četničkih snaga i ovaj prostor ostati će jedno od njihovih najjačih uporišta sve do kraja rata. The uprising that broke out in the region of eastern Herzegovina at the beginning of June 1941 spread rapidly and in the next three months has included most of the regions where the Serbian population had majority. Armed Forces of the Independent State of Croatia (Nezavisna Država Hrvatska-NDH) were not capable to suppress this uprising independently and they needed help from their allies. However, for Germany this theater was of low importance and they were reluctant to allocate any substantial force to combat insurgents, while Italy decided to take advantage of this uprising and weaken their nominal Croatian allies, thus expanding her influence on the Adriatic's east coast further still. The insurgents successfully exploited these flaws and in a relatively short period of time they managed to organize respectable forces. They were particularly successful in eastern Bosnia, where they controlled wide and compact territory, including several local centers. This also meant that Independent State of Croatia has lost control over the border with Serbia, from where the insurgents in Bosnia were receiving significant help in arms and expertise. Control over eastern Bosnia became priority for the government of the Independent State of Croatia, because preventing the flow of aid from Serbia was perceived by them as precondition for suppression of the uprising. The German command in Belgrade shared a similar view and after the uprising in Serbia had died down, they assessed that eastern Bosnia had become the most important insurgent-held area. Thus the main operations against insurgents in the upcoming winter have taken place in this region and at the beginning they included armed forces of Independent State of Croatia, Germany and subsequently also from Italy. The first operation was carried out at the beginning of December 1941 by forces of Independent State of Croatia against the Partisan Ozren Detachment in the massif of Mount Ozren. The goal of operation was to secure roads along the rivers Bosna and Spreča from partisans’ diversion. Until then, the Ozren operation was the largest independent offensive taken by the NDH's forces, but despite their numerical superiority they failed to fulfill its goals and only managed to push Partisan Ozren Detachment several kilometers deep into the Mount Ozren. From these positions the Partisans were still able to threaten these important communications. In early January 1942 minor operation codenamed "Ozren I" was taken by the joint German-Croatian forces with the goal to secure communications along the river Bosna in the upcoming operation "Romanija", but because of the strong Partisan resistance the attack was aborted on the same day when it started. In the mid-January 1942 joint German and Croatian forces conducted the operation code named "Romanija". The basic idea of the operation was to attack suddenly and simultaneously from the directions of Sarajevo, Tuzla, Zvornik and Višegrad, break through insurgents’ positions and rapidly advance toward Sokolac, Rogatica and Vlasenica, thus encircling insurgent forces in the area of Han Pijesak and Olovo. Participation of Italian forces was limited and they only had to prevent insurgent forces from crossing the GermanItalian demarcation line. Time frame for the operation "Romanija" had been strictly respected, because some German units had been designated for transfer to the Eastern Front and they were deployed in the region of Eastern Bosnia for only short period of time. The operation was carried out according to the plan and the resistance of insurgents’ forces was negligible. Prior to the operation chetnik's commanders in eastern Bosnia tried unsuccessfully to negotiate some form of cooperation with the German command in Belgrade. Even though the agreement was not reached, Chetniks’ forces avoided combat with German units and many of them either surrendered or retreated into less accessible areas. Partisan forces put up stronger resistance but this caused considerable losses in their ranks. However, due to the imposed time limitations, operation was limited to major roads and the wider area was not properly secured. The German units were moving out of the occupied areas fast and Croatian forces were unable to replace them in time, so soon again many cities came under control of the insurgents. Operation code named "Ozren II" was closely connected with the operation "Romanija" and can be considered less successful. The basic idea was to advance quickly through the river valleys of Bosnia and Spreča, then suppress partisan Ozren Detachment toward the town of Doboj where it could be encircled and destroyed. As in the previous operation timing had to be strictly respected. However, combat groups were positioned too far apart of each other and between their internal wings there was a large uncovered area, through which units of Partisan Ozren Detachment slipped from the encirclement. The German forces did not encounter significant resistance and soon after the operation "Ozren II" had ended they were redeployed, leaving the situation in the Mount Ozren almost unchanged. Although these operations did not lead to destruction of the insurgent forces they contributed to the rising of frictions that existed between two insurgent groups, Partisans and Chetniks. First disagreements among these two groups had taken place in mid-November 1941, when the joint command of Partisan and Chetnik forces in eastern Bosnia was disbanded, but these tensions had not escalated in open conflict because ideological differences between two leaderships had still been alien to the most of the insurgents. With the arrival of Partisan High Command in the eastern Bosnia tensions had become more evident and in early January 1942 the Central Committee of Communist Party of Yugoslavia made a decision to disarm Chetniks i.e. all units that are not under Partisan control. Disarmament was interrupted by the operation "Romanija", and the failure that the insurgent forces suffered during this operation caused new frictions and series of mutual accusations. Clashes had escalated again in March 1942, when Partisan Task Force, consisting of units from elite 1st and 2nd Proletarian Brigades, suddenly attacked Chetnik forces in eastern Bosnia and completely defeated them. After this attack most of the Chetnik units came under the command of the Partisan Supreme Command. This conflict had serious consequences on the morale of the insurgents and this at a time when the Independent State of Croatia, Germany and Italy planned a major operation against insurgent forces in eastern Bosnia. In early March three allies held a conference in Opatija where they agreed that for the purpose of the upcoming operation Italian forces were allowed to cross the German-Italian demarcation line. This caused serious concern in the government of Independent State of Croatia which suspected that Italians would take advantage of this circumstance and permanently occupy the city of Sarajevo. The operation was code-named "Trio", which symbolized a joint endeavor of the three war allies. Given the size of the operational area and limited forces on disposal, it was decided that the operation is executed in phases. In each phase enemy forces had to be encircled in the specified area and then destroyed by a concentric attack. After the annihilation the area had to be firmly secured and cleansed of the insurgents. The first phase of the operation codenamed "Trio I " included wider area around the city of Rogatica, the second part codenamed "Trio II" included area in the river Drina bend around the towns of Vlasenica and Srebrenica, and "Trio III", included the area of Ozren mountain. Beginning of operation was planned for mid-April. Contrary to the assurances from the German side the Croatian government has estimated that once the Italian forces cross the German-Italian demarcation line it would be hard if not impossible to bring them back and that such case can be prevented only if the insurgent forces in eastern Bosnia would be defeated by their own means. Therefore, the Croatian government decided that the units under the command of Ustasha Lieutenant Colonel Jure Francetić carry out the second phase of the operation "Trio" independently and before the planned schedule. Thus Francetić already on April 1st made a successful breakthrough from Han Pijesak towards Vlasenica and in the next twelve days defeated the insurgents in the area of Vlasenica - Drinjača - Srebrenica, which were the objectives envisaged for the "Trio II". Francetić's success accelerated the entire operation, but the Italians were unable to fully participate because their troop movements were slow and lagged far behind the schedule. Based on their experience from the operation "Romanija" Partisans decided not to resist and taking advantage of the slowly moving Italians retreated without difficulties to the town of Foča. The Partisan siege of Rogatica was lifted on April 27th and the next day the joint German-Croatian forces broke out on the line that ran along the rivers Prača and Drina up to the town of Višegrad. With that operation "Trio" came to the conclusion. In the meantime, the third phase became redundant because already on April 18th the Chetniks made the coup in the Ozren Detachment. They overthrew the Partisan command and entered into negotiations with the government of the NDH, which were concluded in late May 1942. Whit this agreement the new Chetnik command of the Ozren Detachment recognized the authority of the Independent State of Croatia, while in return getting a certain degree of autonomy in the area of Mount Ozren. Operation "Foča" was the last in a series of operations against insurgent forces in eastern Bosnia. It was carried out by the joint German-Italian forces and was focused on the destruction of Partisan forces in the area between Jahorina, Trnovo, Kalinovik, Foča, Goražde and Prača. The goal was not fully achieved and the Partisan High Command retreated with the main force to Montenegro, but the uprising in the eastern Bosnia was almost reduced to nil. Soon the Partisan High Command with its best units pushed into the western Bosnia and with that the focus of combat operations was moved to this theater. The insurgents from eastern Bosnia mostly came under the Chetnik command and this region will remain one of its strongholds until the end of the war. Doctoral or Postdoctoral Thesis sami University of Zagreb: Digitalni arhiv Filozofskog fakulteta u Zagrebu Olova ENVELOPE(36.621,36.621,63.230,63.230) Otpor ENVELOPE(148.055,148.055,60.712,60.712) Rata ENVELOPE(19.216,19.216,69.928,69.928) Whit ENVELOPE(-65.916,-65.916,-66.033,-66.033)