Glazba Reformnog pokreta adventista sedmog dana u Etiopiji

• Main Author: Buriša, Nina
• Other Authors: Piškor, Mojca
• Format: Master Thesis
• Language: Croatian
• Published: Sveučilište u Zagrebu. Muzička akademija. 2014
• Subjects: UMJETNIČKO PODRUČJE. Glazbena umjetnost; FIELD OF ART. Art of Music; glazba u Etiopiji; Reformni pokret adventista sedmog dana; crkvena glazba; identitet; etnomuzikologija; terenski rad; duhovne pjesme; sami
• Online Access: https://zir.nsk.hr/islandora/object/muza:732; https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:116:637597; https://repozitorij.unizg.hr/islandora/object/muza:732; https://repozitorij.unizg.hr/islandora/object/muza:732/datastream/PDF

Ovaj diplomski rad bavi se glazbenim životom crkve Reformnog pokreta adventista sedmog dana u Etiopiji. Rad uključuje terensko istraživanje u Etiopiji i u njemu se progovara o odnosu proskribiranog (doktrine) i stvarne glazbene prakse, globalnog i lokalnog koji se u ovom slučaju ogleda u odnosu crkve u cjelini (kao globalnog fenomena) i etiopskih vjernika (kao primjera specifične male lokalne zajednice), o pitanju asimetričnih odnosa moći zapadnjačke crkve i afričkih vjernika te povrh svega o pitanju identiteta. Budući da se radi o vrlo maloj i nepoznatoj protestantskoj vjerskoj zajednici, detaljnije se u zasebnom poglavlju iznosi vjerovanje i povijest crkve te njezin glazbeni život i smjernice vezane uz glazbenu praksu. Središnji dio rada čini prikaz bogoslužja tri posjećene crkve u Etiopiji (Addis Abeba, Dulo, Bekafa) s posebnim naglaskom na glazbeni repertoar. Dok se u crkvi u Addis Abebi ravnopravno koriste dva repertoara, standardne adventističke pjesme iz službenih zapadnjačkih pjesmarica prevedene na amharski jezik te onaj „tradicionalni“ koji čine pjesme samih etiopskih vjernika na lokalnim jezicima koje počivaju na elementima etiopskih tradicijskih glazbi, u preostale dvije crkve koriste se samo vlastite pjesme. „Tradicionalne" su pjesme u tim crkvama glavnim markerom specifičnog etiopskog adventističkog identiteta, koji od jedne zapadnjačke crkve preuzima vjeru, bogoslužje i način života, no pritom nastavlja stvarati vlastitu glazbu. Njihova vlastita glazba, pjesme koje sami skladaju i kontinuirano koriste u bogoslužju, postaje izrazom njihova vjerskog iskustva. Upravo je glazba ta koja otvara prostor samoizražavanju u kojem njihovi ispresijecani identiteti pronalaze svoje mjesto. Glazba tako postaje glavnim označiteljem identiteta vjernika, koji crkvi daje obilježje "vlastitosti" te ju čini "etiopskom" koliko i "adventističkom".