Ecocriticism and Lee Chang-Dong's Poetry

• Main Author: Marević, Lucia
• Other Authors: Ryle, Simon John
• Format: Bachelor Thesis
• Language: English
• Published: Sveučilište u Splitu. Filozofski fakultet. 2024
• Subjects: ecocriticism; poetry; humanity; nature; film; capitalism; alienation; ekokritika; poezija; čovječanstvo; priroda; kapitalizam; otuđenje; HUMANISTIČKE ZNANOSTI. Filologija; HUMANISTIC SCIENCES. Philology; sami
• Online Access: https://zir.nsk.hr/islandora/object/ffst:4356; https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:172:173996; https://repozitorij.svkst.unist.hr/islandora/object/ffst:4356; https://repozitorij.svkst.unist.hr/islandora/object/ffst:4356/datastream/PDF

Combining ecocritical, political and film theory, this paper aims to analyse how the alienation of humans from nature under capitalism is depicted in Lee Chang-Dong’s 2010 movie Poetry. In a movie where humans lean towards passivity and biting their tongue, the nonhuman world seems to carry a deeper meaning. Therefore, analysing film frames, camera movement, visual motifs and sounds helps to better understand the director’s message – that of humans growing apart from themselves and each other as a result of living in a capitalist society. Poetry’s main character Mija and her exploration of creative writing serves to exemplify how poetry stands as a bridge between humanity and nature, trying to bring the two estranged sides together again; and a cure for alienation, by making the individual notice and reflect on their surroundings. Kombinirajući teorije ekokritike, politike i filma, cilj ovog rada je analizirati kako je otuđenje ljudi i prirode pod kapitalizmom prikazano u filmu Poezija Lee Chang-Donga iz 2010. U filmu u kojem ljudi naginju pasivnosti i prešućivanju, čini se da neljudski svijet nosi dublje značenje. Stoga analiza filmskih kadrova, kretanja kamere, vizualnih motiva i zvukova pomaže boljem razumijevanju redateljeve poruke – da se ljudi odvajaju sami od sebe i jedni od drugih kao rezultat života u kapitalističkom društvu. Glavni lik Poezije Mija i njezino istraživanje kreativnog pisanja služi kao primjer kako poezija stoji kao most između čovječanstva i prirode, pokušavajući ponovno spojiti dvije otuđene strane. Također služi kao lijek za otuđenje, tjerajući pojedinca da primijeti i razmišlja o svojoj okolini.