Krsni kontekst investiture »Sinova i kćeri saveza« kod Afrate Sirijca. Prilog o krsnoj praksi u drevnoj Crkvi u Siriji

Afrata Sirijac jedan je od prvih velikih otaca sirijske Crkve. Naročito privlači našu pozornost i povjerenje poradi semitske tradicije u tumačenju Svetoga pisma kao i po svjedočanstvima o liturgijskom i asketskom životu u Siriji u IV. stoljeću. Nikakav utjecaj na njega nije imala grčka filozofija. S...

Full description

Bibliographic Details
Main Author: TENŠEK, Zdenko Tomislav; Catholic Faculty of Theology, University of Zagreb, Zagreb, Croatia
Format: Text
Language:Croatian
Published: Catholic Faculty of Theology, University of Zagreb; kbf@theo.kbf.hr 1998
Subjects:
Online Access:http://hrcak.srce.hr/32036
http://hrcak.srce.hr/file/50948
Description
Summary:Afrata Sirijac jedan je od prvih velikih otaca sirijske Crkve. Naročito privlači našu pozornost i povjerenje poradi semitske tradicije u tumačenju Svetoga pisma kao i po svjedočanstvima o liturgijskom i asketskom životu u Siriji u IV. stoljeću. Nikakav utjecaj na njega nije imala grčka filozofija. Svjedočanstva Afratina glede asketizma bilježe postojanje asketskih zajednica zvanih Sinovi i kćeri saveza, od kojih jednu skupinu čine djevice obaju spolova, koje Afrata naziva betulô(tô) a drugu oženjeni koji su odlučili odreći se živjeti bračnim životom, a nas ih autor naziva qadîšô{tô), tj. sveti. Zajedničko ime obiju grupa jest ihidôje, što znači sami ili samotnici, termin koji označuje onoga koji živi bez žene ili muškarca. Hebrejski termin yahid koji nalazimo u Bibliji ima isto značenje. Nazivlje Sinovi i kćeri saveza susrećemo i u kumranskim spisima. Asketi koje opisuje naš autor žive u svijetu, usred kršćanskog puka, stanuju u obiteljskim domovima, posvećuju se apostolskom djelovanju u mjesnoj Crkvi, a uključeni su i u misionarsko nastojanje kao putujući propovjednici. Službeno uključivanje ovih vjernika u asketski život po evanđeoskom radikalizmu usko je naslonjeno na sakrament krsta, toliko da će život u djevičanstvu i u uzdržljivosti biti shvaćen kao poželjni uvjet, naravna posljedica i potvrda krsne obveze. Afraate il Siro è uno dei primi grandi padri della Chiesa siriaca; egli è sopratutto il rappresentante meritevole di fiducia per la tradizione semitica dell 'interpretazione della Scrittura nonché per la vita liturgica ed ascetica della Chiesa siriaca nel IV° secolo che non subì ancora l'influsso della filosofia greca. Le testimonianze di Afraate riguardanti l'ascetismo ci mostrano l'esistenza delle comunità ascetiche chiamate Figli e figlie dei patto. Tra questi asceti ci sono vergini di ambo i sessi, chiamati da Afraate betulô(tô), ci sono poi degli sposati che avevano rinunciato a vivere matrimonialmente, chiamati dal nostro autore qadîšô{tô), i santi. Il loro nome comune è ihidôje, che significa i singoli o i solitari, termine questo che designa essenzialmente colui che non vive con donna o uomo. II termine ebraico con l'equivalente significato lo troviamo nella Bibbia sotto la voce yahid. La stessa denominazione Figli e figli del patto fusata da Afraate si può incontrare nei documenti qumranici. Gli asceti descriti dal nostro vivono nel mondo, in mezzo al popolo cristiano, abitano nelle case paterne e svolgono il lavoro apostolico nella Chiesa locale e la vita missionaria da predicatori itineranti. L'investitura di questa gente di vivere il radicalismo evangelico è strettamente connessa con il sacramento del battesimo, fino al punto che la vita in verginità e in continenza sarà concepita come condizione desiderabile, conseguenza naturale e la ratifica del battesimo.