Problem materije u filozofiji Frane Petrića

• Main Author: Banić-Pajnić, Erna
• Format: Article in Journal/Newspaper
• Language: Croatian
• Published: Institute of Philosophy 2019
• Subjects: materija; Frane Petrić / Franciscus Patricius; renesansna filozofija; matter; Renaissance philosophy; sami
• Online Access: https://hrcak.srce.hr/240937; https://hrcak.srce.hr/file/349807

Pitanjem materije, jednim od najintrigantnijih pitanja povijesti filozofije od antike do danas, bavi se i Frane Petrić u dva svoja najznačajnija djela: u Peripatetičkim raspravama i Novoj sveopćoj filozofiji. U izlaganju se propituje u kakvu su odnosu stavovi izloženi u Peripatetičkim raspravama i njegova koncepcija materije izložena u djelu Nova sveopća filozofija. U Peripatetičkim raspravama bavi se Petrić između ostalog i pitanjem materije podvrgavajući kritici Aristotelove stavove o materiji. Za njegovu je kritiku Aristotelovih stavova i u slučaju materije odredbeno to da on Aristotelovim argumentima nastoji ukazati na proturječnost Aristotelovih stavova i neutemeljenost njegovih postavki. Tako naprimjer Aristotelovu tezu o formama – supstancijama ruši tezom da su forme zapravo ono akcidentalno, pozivajući se pritom upravo na Aristotelovu definiciju onog akcidentalnog za koju pokazuje da u potpunosti odgovara definiciji forme. U kritičkom propitivanju Aristotelovih stavova ove uspoređuje sa stavovima Aristotelovih prethodnika, napose Platona. Pritom pokazuje kako je Aristotelovo tumačenje Platonove koncepcije krivo. Tom tumačenju suprotstavlja svoju interpretaciju pojedinih mjesta iz Platonovih djela pozivajući se na platoničku tradiciju. On međutim ne iznosi svoju vlastitu sustavnu interpretaciju Platonova poimanja materije. Premda nastoji očistiti Aristotelovu koncepciju od različitih tumačenja, često i sâm u Aristotelovu filozofiju ‘učitava’ interpretacije kasnijih tumača Aristotela. U djelu Nova sveopća filozofija na neki način nastavlja raspravu s predstavnicima peripatetičke tradicije u vezi s pitanjem prve materije (u Panarchiji), da bi onda u četvrtom dijelu Nove sveopće filozofije, u Pancosmiji, izložio svoje originalne stavove o sastavnicama tjelesnog svijeta i napose fluidu. Pritom nastoji riješiti sve one poteškoće vezane uz određenje materije s kojima se suočio kritički prorađujući Aristotelove stavove u Peripatetičkim raspravama. U prvih osam knjiga Pancosmije Petrić razrađuje pitanje prvotnih počela (primaeva principia) tjelesnoga svijeta. To su po njemu prostor, svjetlost, toplina i fluid ili fluor. Za svako od tih počela utvrđuje da je tjelesno-netjelesno. Premda sva četiri počela smatra sastavnicama tjelesnog svijeta, tvarju u pravom smislu drži fluid, koji, osim što je tjelesno-netjelesan, ima sposobnost razrjeđivanja i zgušnjavanja, skupljanja i širenja. Petrić višekratno naglašava da su od fluida, kojega određuje kao tečenje (fluxio), sastavljene sve stvari svijeta. Fluid je ujedno svojom neprekidnošću temelj neprekidnosti svijeta. Premda za svijet tvrdi da je jedinstven i neprekidan, Petrić ipak ustanovljuje razlike među dijelovima. Tako i u samim prvotnim počelima razlikuje stupnjeve koji odgovaraju stupnjevima bića o kojima govori u jedanaestoj knjizi Panarchije. I u ostalim dijelovima svijeta Petrić razlikuje stupnjeve, i to prema gustoći i rjetkoći, s tim da je ta podjela u korelaciji s podjelom stvari svijeta na tjelesnine i netjelesnine. Na temelju toga Petrić uspostavlja hijerarhiju stupnjeva u sveukupnosti koju prati i vrijednosno rangiranje. Tako, prema Petriću, što je nešto netjelesnije, to je savršenije, to je bliže Bogu. On ujedno uspostavlja hijerarhiju uzrokā, pa je najviši uzrok svega u empireju, u kojem stoluju Bog, blaženi duhovi i duše oslobođene tijela. U drugom dijelu Pancosmije, točnije od dvadeset i treće knjige dalje, govori Petrić o počelima tvarnoga svijeta kojega zove hylaeus mundus. Ta počela, koja naziva elementa, jesu zrak, voda i zemlja. Ti elementi predstavljaju po Petriću samo dijelove jedinstvene svjetske tvari. I oni se sastoje od prvotnih počela. Premda zadržava tradicionalni, još od antičke filozofije ustanovljen poredak tih elemenata, u tumačenju toga dijela svijeta prisutno je i znatno odstupanje od tradicionalnog, točnije aristotelovskog tumačenja sastava svijeta. Prema Petriću naime sami elementi tvarnoga svijeta i njihova svojstva prisutni su i u nadmjesečnom tj. nebeskom dijelu svijeta. I samo nebo prema Petriću je promjenjivo. Eter Petrić ne drži petim elementom, bitno različitim od ostalih elemenata, a vatru ne smatra posebnim elementom već je povezuje s tri eterska svijeta. Za Petrićevu je koncepciju odredbeno da nema striktne granice između dijelova tjelesnoga svijeta, pa je zapravo njegova ključna teza: »Stoga je jedno tijelo cijeli svemir, razlikujući se u sebi samo mjestima dijelova.« U svom prikazu poretka dijelova svijeta Petrić uglavnom slijedi Zoroastrov, Hermesov i Orfejev nauk o sastavu svijeta. Valja naglasiti da se takvom koncepcijom svijeta, u kojoj se prije svega gubi razlikovanje dvaju bitno različitih dijelova svijeta, Petrić nadovezuje na raniju platoničku tradiciju prisutnu u platoničara i ranog i kasnog srednjeg vijeka. Ključna je Petrićeva teza ona o jedinstvenosti svijeta utemeljenoj na jedinstvenosti svjetske materije. Tezom o njezinoj tjelesno-netjelesnoj naravi dokida on razliku između netjelesnog i tjelesnog, tvarnog i netvarnog te time rješava jedan od temeljnih problema novoplatoničke filozofije – pitanje od Platona naslijeđenog horizma između onog inteligibilnog i onog tvarnog. Iz Petrićeva određenja prvotnih počela od kojih se sastoji tjelesni svijet jasno slijedi da je ono uvjetovano poimanjem počela svega, Jednog, koje je Jedno-sve (Un-omnia), kako ga određuje u drugom dijelu Nove sveopće filozofije, u Panarchiji. To Jedno, Bog i samo dobro kao beskonačno moćno (infinitipotens) proizvodi beskonačan učinak, a taj su učinak ponajprije prvotna počela kao tjelesno-netjelesna i konačno-beskonačna. Iz te njihove beskonačnosti proizlazi mogućnost novih oblika koje je svjetska materija uvijek spremna primiti. Tako se potvrđuje kako se izlaganje u Pancosmiji, izlaganje o tjelesnom svijetu, zapravo nadovezuje na ontoteologijsko izlaganje iz Panarchije. The question of matter, one of the most intriguing questions of the history of philosophy from antiquity to the present, is addressed by Frane Petrić in two of his most significant works: Peripateticae discussiones and Nova de universis philosophia. In the article we question the relationship between the views about matter expressed in the Peripateticae discussiones and his conception of matter as set out in Nova de universis philosophia. In the Peripateticae discussiones, Petrić elaborates, among other things, the problem of matter, mostly criticizing Aristotle’s view of matter. In his critique of Aristotle’s views in the case of matter, he is trying to point out, with Aristotle’s own arguments, the contradiction of Aristotle’s views and the unfoundedness of his assumptions. Thus, for example, he breaks down Aristotle’s thesis on forms – substances shawing that the forms are in fact acccidental, referring precisely to Aristotle’s definition of the accidental, which shows that it fully corresponds to the definition of form. In a critical examination of Aristotle’s views, he compares these with those of Aristotle’s predecessors, especially Plato. In doing so, he demonstrates that Aristotle’s interpretation of Plato’s conception is wrong. He contrasts this interpretation with his interpretation of particular places in Plato’s works, referring to the Platonic tradition. However, he does not present his own systematic interpretation of Plato’s conception of matter. Although he tries to purify Aristotle’s conception from different interpretations, he often interpretes Aristotle’s philosophy following the interpretation of later interpreters of Aristotle. In the work Nova de universis philosophia, he in some way continues the discussion with the representatives of the peripatetic tradition regarding the problem of the first matter in Panarchia, the second part of Nova de universis philosophia, and then in the fourth part of this work, in Pancosmia, he presents his original views on the constituents of the corporeal world and especially fluid. In doing so, he seeks to address all those difficulties concerning the determination of matter which he faced by critically elaborating Aristotle’s views in the Peripateticae discussiones. In the first eight books of Pancosmia Petrić elaborates on the question of the primal principles (primaeva principia) of the corporeal world. They are space, light, heat and fluid (fluor). He states that each of these principles is corporeal and noncorporeal. Although all four principles are considered as constituents of the corporeal world, he claims that matter of the world’s body in the true sense is fluid, which, in addition to being corporeal and non-corporeal, has the ability to dilute and thicken, shrink and expand. Petrić repeatedly emphasizes that all the things of the world are composed of fluid, which he defines as flux (fluxio). Being continous fluid is at the same time the foundation of the continuity of the world. Although he claims that the world is one and continuous, Petrić nevertheless establishes differences between the world’s parts. Thus, in the very principles, he distinguishes between the degrees corresponding to the degrees of being spoken of in the eleventh book of Panarchia, where he establishes the ontological hierarchy of nine degrees of being. In other parts of the world, Petrić also distinguishes degrees of density and rarity. This differentiation is correlated with the differentiation of things of the world into corporeal and non-corporeal. On this basis, Petrić establishes a hierarchy of degrees in “the totality of beings” (universitas) that is accompanied by value ranking. So, according to Petrić, the more non-corporeal something is, the more perfect it is, and closer to God. He also establishes a hierarchy of causes, so the highest cause of all is in the empyreum, in which God, the blessed spirits, and the souls liberated from the body, abide. In the second part of Pancosmia, more precisely from the twenty-third book onward, Petrić speaks about the principles of the material world which he calls hylaeus mundus. These principles, which he calls elementa are air, water and earth. According to Petrić, these elements represent only parts of the world’s unique substance. And they consist of the primal principles. Although Petrić maintains the traditional, from ancient philosophy established order of these elements, there is also a significant departure from the traditional, more precisely Aristotelian interpretation of the composition of the world. According to Petrić, the very elements of the material world and their properties are also present in the above-the-moon (supracelestial) region of the world, i.e. in the celestial part of the world. And the sky itself according to Petrić is changeable. For Petrić ether is not the fifth element, significantly different from the other elements. He also does not consider fire as a separate element, but connects it with the three ethereal worlds. For Petrić’s conception it is determined that there is no strict boundary between the parts of the material world, so in fact his key thesis is following: “Therefore, the whole universe is one body, in which there is a difference only of the places of the parts.” In his account of the order of the parts of the world, Petrić mainly follows Zoroaster’s, Hermes’s and Orpheus’s doctrine of the composition of the world. It should be emphasized that with such a conception of the world, in which the distinction between two essentially different parts of the world is lost, Petrić builds on the earlier Platonic tradition present in the early and late Middle Ages. The key to Petrić’s thesis is that of the uniqueness and oneness of the world based on the uniqueness of world matter. The thesis of her corporeal-noncorporeal nature eliminates the difference between the non-physical and the physical, and thus solves one of the fundamental problems of New Platonic philosophy – the question of Plato’s inherited problem of the horismos between that of the intelligible and material. From his definition of the original principles of which the corporeal world consists, it is clear that it is conditioned by the conception of the principle of all, the One, which is Un-omnia, as defined by Petrić in the second part of the Nova de universis philosophia, in Panarchia. This One, God and Good as infinitely powerful (infinitipotens) produces an infinite effect, and this effect are, first of all, the primal principles as the corporeal-noncorporeal, which are infinite. In this infinity of them lies the possibility of new forms that world matter is always ready to receive. Thus, it is confirmed that the exposition in Pancosmia, the exposition on the corporeal world, actually supplements the ontotheological account in Panarchia.