Kumani-Kipčaci između Azije i Europe u razvijenome i kasnome srednjem vijeku

• Main Author: Sardelić, Mirko
• Format: Article in Journal/Newspaper
• Language: Croatian
• Published: Institute for Migration and Ethnic Studies 2015
• Subjects: Kumani-Kipčaci; euroazijska stepa; turkijski narodi; euroazijski nomadi; srednji vijek; Jugoistočna Europa; Cuman-Qipčaqs; Eurasian steppe; Turkic peoples; Eurasian nomads; Middle Ages; Southeast Europe; Rus’; sami
• Online Access: http://hrcak.srce.hr/149816; http://hrcak.srce.hr/file/220558

Cilj je ovoga rada da bude polazišna točka za poznavanje i daljnje istraživanje Kumana, jedne od turkijskih etničkih skupina euroazijske stepe. Ta nomadska konfederacija nikad nije utemeljila državnu zajednicu, ali je plaćenička kumanska konjica redovito donosila prevagu u sukobima među ruskim kneževinama, u bugarsko-bizantskim ratovima, u sukobima među pretendentima na prijestolje u Ugarskoj i Srbiji te drugdje. Najviše će biti riječi o vrhuncu njihova utjecaja (1050. – 1240.), kada su kontrolirali područje od Aralskoga jezera do donjega dunavskog bazena. Gordlevski je smatrao da je proučavanje turkijskih naroda usko povezano s proučavanjem Mongola, koji su mnoge turkijske narode euroazijske stepe inkorporirali u svoje nepregledno carstvo. Jednako se tako ni srednjovjekovna povijest jugoistočne Europe ne može proučavati bez povijesti turkijskih naroda. Kumani su bili poznati po tome da su rado odvodili ljude u ropstvo, no naposljetku su i sami bili najbrojniji robovi koji su se u crnomorskoj regiji prodavali u Italiju te na Bliski i Srednji istok. Upravo je kumanski jezik ostao lingua franca u području euroazijske stepe, gdje ga i danas razumije većina turkijskih naroda. U (jugo)istočnoj Europi Kumani su se polako stopili u šareni etnički amalgam stanovništva slavenskoga, ugrofinskog i turkijskog podrijetla. U Aziji su pridonijeli stvaranju Kazaka, Uzbeka, Kirgiza i drugih turkijskih naroda. Baština Kumana upletena je u desetke europskih i azijskih nacija te je zbog toga proučavanje kumanske povijesti važno kao platforma za razumijevanje šireg okvira euroazijskih migracija te odnosâ među nomadskim i sjedilačkim društvima na tom prostoru. This article presents a general overview of the history of the Cuman-Qipčaq, a loose confederation of Turkic nomadic tribes. While the group never formed a state of their own, the presence of their horsemen in other armies often proved to be a decisive factor in the numerous medieval factional struggles between Rus’ principalities, in the Bulgar-Byzantine wars, in internal Hungarian or Serbian struggles, and other conflicts in the wider region. In their heyday (1050–1240) the Cumans controlled the entire area from the Lake Aral to the lower Danube basin. Gordlevski suggests it is impossible to understand the history of Turkic peoples without the Mongols who in the 13th century incorporated many Turkic peoples of the Eurasian steppe into their vast empire. In the same way, any study of Southeast Europe is incomplete without considering the influence of the Turkic peoples. While the Cumans had a history of taking slaves, they themselves would eventually become the most numerous slaves sold in the Black Sea region to Italy, to the Near and the Middle East. However, the Cuman language remained a long-standing lingua franca of the Black Sea steppe and is understood by the majority of Turkic peoples even today. In (South)East Europe the Cumans slowly melted into a colourful ethnic pot of populations of Slavic, Hungarian and Turkic origin. In Asia they contributed to the formation of the Kazakhs, Uzbeks, Kyrgyz and other Turkic peoples. The legacy of the Cumans is woven into dozens of European and Asian nations, and therefore the study of Cuman history is important as a platform for understanding the broader framework of Eurasian migration as well as the relations between nomadic and sedentary societies in that area.