Izgubljeni u prijevodu / Filozofsko poimanje jezika kao odnosa nad odnosom

• Main Authors: Rupčić, Darija; Sveučilište J. J. Strossmayera, Filozofski fakultet, Osijek, Hrvatska; [e-mail], Kelam, Ivica
• Format: Text
• Language: Croatian
• Published: Department of Social Sciences and Medical Humanities, University of Rijeka, School of Medicine; [e-mail] 2013
• Subjects: Bitak; jezik; odnos; egzistencija; komunikacija; liječnik; pacijent; krizne situacije; tehnologija; istina; sloboda; Neko; sami
• Online Access: http://hrcak.srce.hr/110363; http://hrcak.srce.hr/file/162626

Heidegger govor poima kao egzistencijalnu strukturu tubitka – čovjeka, odnosno kao egzistencijalni fenomen. za njega se bit govora, riječi sastoji i pokazuje "kao riječ samog bitka… zato se rađa i oslobađa tako sporo i teško." govor se otkriva kao okrug (templum), kao kuća bitka i "samo se u tom okrugu može postići preokret iz područja predmeta i njihova predstavljanja u ono najunutarnjije prostora srca." ("Holzwege", S. 286). na jednom drugom mjestu Heidegger će reći da je čovjek samo pastir bitka, njegov čuvar, a čuvajući jezik, govor, riječ, on čuva blizinu bitka i smisao i bit čovještva. Slično tome, za Bubera osnovne riječi nisu svaka za sebe, nego parovi riječi, a jedna je osnovna riječ par Ja-ti.1 Osnovne riječi Ja-ti, izgovorene, zasnivaju neko postojanje i izgovaraju se samo čitavim bićem. za Bubera se čudo isključive prisutnost događa u susretu, u odnosu, kada pojedinačni i izdvojeni ti stoji sučelice Ja. tada se događa ljubav, koja je između, koja je susret i prisuće, ljubav koja vidi isključivo i samo cijelo biće, biće u cjelini i samo tada i samo takva ljubav koja je odnos, samo ona tada može pomoći, iscijeliti, podučiti, uzdići, izbaviti. tada je ta i takva ljubav odgovornost jednog Ja za jedno ti, u tome se sastoji i jednakost sviju koji vole, od najmanjeg do najvećeg, od najslabijeg do najmoćnijeg, od liječnika do pacijenta, koji je u oslabljenoj poziciji i traži lijepu riječ, a ne samo hladnu dijagnozu. Svjedoci smo na žalost da liječnici, koji i sami svjedoče tijekom svoje prakse, osobito oni koji se susreću s najtežim i neizlječivim bolestima, kako nisu spremni i kako su im najteži trenuci bili upravo oni u kojima su trebali izricati čitavo svoje biće drugome biću, a da to nisu uspijevali na takav način, niti su znali. Tehnologizacija se događa i na jeziku medicine ali i u samim ljudima koji jezikom više ne izriču istinu bitka. Mogli bismo dakle, reći Heideggerovim riječima, da ako je jezik kuća istine bitka, onda bi liječnici trebali biti pastiri – čuvari istine bitka.